ŠAĆIR FILANDRA
Fakultet političkih nauka, Univerzitet u Sarajevu
Bosna i Bošnjaci izvan Jugoslavije
Sažetak
1. Politički pluralizam i nacionalni ekskluzivizam
Bošnjaci s dvije inicijative početkom devedesetih godina 20. stoljeća izražavaju svoje političke stavove. Prva je bila „Forum za zaštitu individualnih i tradicijskih prava Muslimana“ Muhameda Filipovića,1 a druga Stranka demokratske akcije (SDA) Alije Izetbegovića. Forum je kao prva muslimanska nevladina organizacija
imao podršku dijela muslimanske inteligencije svjesne nužnosti samostalnog nacionalnog odgovora na složene društvene prilike. On je, također, bio i izraz gubitka povjerenja u još aktualni politički sistem socijalizma kao okvir i sredstvo zaštite građanskih i nacionalnih prava ljudi u Bosni i Hercegovini. Ovakvo ponašanje, tj. osnivanje odvojene etničke, muslimanske nevladine organizacije, značilo je i prekid s komunističkom politikom nacionalnih odnosa, a ocjenu te politike kao neuspješne i sa složenim društveno-političkim problemima – neodgovarajuće.
U svojoj inicijativi Filipović je upozoravao „…da se širi talas mržnje i nerazumijevanja i da su vladajuće snage nesposobne da se ovoj vrsti mržnje i agresije suprotstave. (…) Na Muslimane se upire prstom kao na najveću opasnost za poredak, a shvatio sam da se u nedostatku ograda ljudi moraju sami organizovati i suprotstaviti talasu širenja mržnje. Ono što se danas dešava Muslimanima, sutra se može desiti drugima“ (Smajlović, Šarac, 1990). Tezu da su Muslimani najviše osporavan narod u Jugoslaviji niko mu nije sporio jer je bila argumentirano zasnovana. S teorijske razine, Filipović je isticao je da su nacionalna i tradicijska prava dio ljudskih prava i da imaju univerzalni značaj za ljudski način postojanja u povijesti.
Ovakvim stavovima Filipović je činio konceptualni iskorak u odnosu na dosegnuto stanje marksističke društvene teorije i političke prakse. On prvi u Bosni i Hercegovini u politički rječnik uvodi kategoriju individualnih ljudskih prava kao gradivni element nadolazećeg građanskog društva. Ta prava on je institucionalno
namjeravao istraživati i braniti, što je bila novina u odnosu na dotadašnju vrhovnu vlast kolektivnih kao klasnih prava u društvenoj teoriji i praksi socijalizma.
Istovremeno, Filipović nacionalna prava, prava proistekla iz kolektivne etničke pripadnosti ljudi, ozvaničava kao dio građanskih, osnovnih ljudskih prava,
čime kvalitativno nadilazi horizont dotadašnjeg razumijevanja nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini. Kao posljedicu ideologizirane komunističke prakse, on u javnosti uočava i osuđuje jedan ograničavajući duh u shvatanju slobode, a koji je bio vidljiv u stigmatizaciji vjerskih i nacionalnih uvjerenja i pripadanja. Negativno raspoloženje prema vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti kao takvoj, posebno je tih osamdesetih godina prošlog stoljeća bilo nametano kroz medije i takozvanu reformiranu komunističku javnost.
Nacionalna uvjerenja sama po sebi nisu „zao i zloslutan znak“ (Filipović, 1990), riječi su kojima Filipović osporava politke i nedobronamjerne stavove, koji se protive svemu nacionalnom i vjerskom po sebi, koji u samoj činjenici postojanja nacija vide problem, a ne u njenom instrumentaliziranju i ekstremiziranju. Upravo su se takvi tzv. anacionalni i kvaziateistički zastupnici u kasnijoj bosanskoj ratnoj praksi nerijetko pokazivali kao nacionalisti ili čak zločinci, čega su pojedini članovi stranke Savez reformskih snaga Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu bili najbolji dokaz.
Mada se Forum predstavljao kao nepolitička organizacija za zaštitu građanskih, ljudskih i kulturno historijskih prava svih ljudi i naroda, on je faktički prvi politički uzbunio Bošnjake i pred sami slom socijalizma uticao na uspostavu njihove posebne nacionalne javnosti. Filipović, pritom, nije stvarao svijest o ugroženosti muslimanskog naroda, nije pothranjivao njegovu nesretnu svijest, na način kako su, recimo, srpski nacionalisti u to vrijeme radili licitiranjem s brojem jasenovačkih žrtava i nošenjem mošti cara Lazara, ali jeste argumentirano ukazivao na njegovu neravnopravnost i diskriminiranost, što je bilo dovoljno da taj narod počne samostalno misliti o sebi i svojoj povijesnoj poziciji.
Forum je bio prvi institucionalni i javni muslimanski politički izraz poslije više decenija socijalizma. Kao takav, bio je prepoznat i plebiscitarno u široj muslimanskoj javnosti pozdravljen. Cijenjen je kao akt buđenja nacionalne svijesti Muslimana, kao njihovo buđenje iz narkotičnog sna, kao povijesni kotač nacionalnog otrežnjenja. Jer, mada je Filipović svoju ideju predstavljao općom retorikom prava i iskrenom zainteresiranošću za prava i slobode svih ljudi, jasno je isticao da je razlog nastanka Foruma pojačavanje negativnih trendova u društvu na način da se svako ispoljavanje islama i muslimana tretira negativno (Peranić, 1990). Takav trend smatrao je opasnim za sve narode, a konkretno tražio je saveznike za zaštitu Muslimana.
Kao druga politička inicijativa, ubrzo poslije Foruma, osnovana je 26. 5. 1990. godine Stranka demokratske akcije (SDA) kao muslimanska nacionalna politička stranka. Programska deklaracija stranke istakla je zalaganje za „…održanje Jugoslavije kao slobodne zajednice suverenih naroda i republika u sadašnjim federalnim granicama“ (čl. V), a posebno je naveden „…interes za očuvanje Bosne i Hercegovine kao zajedničke države Muslimana, Srba i Hrvata“ (čl. VII).2 Politički principi stranke SDA o pitanju uređenja zemlje i ravnopravnosti naroda značajno su nadograđeni i osnaženi na samom početku agresije na Bosnu i
Hercegovinu. U situaciji kada su članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine, delegati iz Srpske demokratske stranke (SDS) Nikola Koljević i Biljana Plavšić, napuštali taj najznačajniji organ države, izazivajući time delegitimaciju vlasti pretvarajući je iz zajedničke u mononacionalnu, građanski multietnički bosanskohercegovački opozicioni politički blok pritekao je u pomoć Izetbegoviću sa srpskim kandidatima iz svojih redova za članstvo u tom čelnom tijelu države. Uslov opozicije bilo je donošenje političke platforme o djelovanju vrha države u ratnim uslovima. „Ideja donošenja Platforme imala je za cilj izgraditi konsenzus unutar Predsjedništva RBiH o tome kakvu Bosnu i Hercegovinu žele njeni građani i narodi i za kakvu Bosnu i Hercegovinu se žele boriti patrioti iz svih bosanskohercegovačkih naroda“ (Pejanović, 2005: 68).
Platforma Predsjedništva Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima, kao najširi politički okvir za okupljanje svih patriotskih snaga, kao idejni projekt očuvanja i odbrane zemlje, bila je antifašistički intoniran, političko-ustavni projekt viđenja budućnosti države. Ona je promovirala ideje i principe koji „…afirmišu istorijske
specifičnosti Bosne i Hercegovine kao multietničkog društva i države“ (Pejanović, 2005: 68), iznova potvrđujući odluke prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a iz 1943. godine.
Određujući Bosnu i Hercegovinu kao građansku republiku, „državu građana“ pa potom „…konstitutivnih i ravnopravnih naroda Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika ostalih naroda koji u njoj žive…“,3 i to u momentima kada se ona uslijed agresorskih napada faktički cijepala, Platforma je bila odraz političkog samopouzdanja i povjerenja njenih nosilaca u vrijednosti humanizma, ravnopravnosti i demokratije.
Unutrašnje ustrojstvo zemlje u dokumentu se zasnivalo „…na regionalnoj i lokalnoj samoupravi, koja uvažava ekonomske, kulturne, istorijske i etničke kriterije“.4 Time se veliko i od tada presudno pitanje – etnički kriterij unutarnje organizacije države – upadljivo stavljalo na četvrto mjesto.
Predviđeno je da se odnos posebnih nacionalnih i zajedničkih državnih interesa rješava konsenzusom i paritetom u Vijeću naroda. Platformom je bilo jasno određeno da se u interesu države ne može pristajati na mir koji bi za osnov imao „…stvaranje etnički čistih teritorija ili regionalnu podjelu Bosne i Hercegovine na
isključivo etničkoj osnovi“5 (kako se upravo dogodilo na kraju rata s Daytonskim mirovnim sporazumom). Rat protiv Bosne i Hercegovine u ovom dokumentu naziva se „agresijom“, a odbrana zemlje „opštenarodnim odbrambenim ratom“.6
Platforma je odražavala antiagresorski kao antifašistički stav državne politike s početka rata te duh narodnooslobodilačke borbe građana i naroda iz Drugog svjetskog rata. Ovaj dokument eksplicitno nije koristio pojmove fašizama i antifašizma. Kao političke, spoznajne i vrijednosne kategorije, ti pojmovi se zvanično ne koriste ni tada, a ni poslije za određivanje karaktera oslobodilačke borbe, mada su u bošnjačkoj javnosti sve vrijeme bili prisutni. I pored toga što je svima bilo jasno da je Bosna i Hercegovina tokom rata bila žrtva fašizma određenih srpskih i dijelom
hrvatskih nacionalnih i državnih snaga „…nikada se do kraja jasno, glasno i energično borba za opstanak Bosne nije definirala kao antifašistička“ (Avdić, 1995).
Korištenje termina „antifašizam“ u domaćim prilikama ukazivalo je na njegovo komunističko ideološko ishodište, a nacionalnoj stranci na vlasti, mislimo na SDA, komunizam ni na koji način nije bio bliska ideologija. Stranačko-ideološke razmirice u potpunosti su određivale političku retoriku pa se stoga i pristalo na značenjsko sužavanje kategorije „antifašizma“ sa njenog civilizacijskog na ideološki nivo značenja i upotrebe.7 Inače, jednom dijelu bošnjačke nacionalne politike nikada nije postalo jasno da je antifašizam civilizacijska, humanistička, a ne ideološka, komunistička kategorija, da je on temeljna vrijednost ujedinjenje Evrope i da je svako minimiziranje antifašizma iz porodičnih ili ideoloških razloga neozbiljno i da nema
uporište u bošnjačkoj savremenoj povijesti.
Strančarenja s patriotizmom bile su uzele maha još tokom rata. Poznato je o toj pojavi saopćenje javnosti članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine koji nisu pripadali Stranci demokratske akcije (SDA). Oni su izražavali neslaganje s ideologizacijom i negativnom instrumentalizacijom vjere, odnosno islama, u nekim jedinicama Armije Bosne i Hercegovine. Vojska koja brani i koja će u budućnosti čuvati državu Bosnu i Hercegovinu „…mora biti sekularna i višenacionalna, izvan uticaja i nadmetanja političkih stranaka“,8 kaže se u njihovom saopćenju. Takva vojska mora biti multikulturna i multinacionalna ukoliko želimo takvo društvo. Niko nema monopol na patriotizam i svako reduciranje „…opštenarodnog fronta i borbe umanjuje
šanse za oslobođenje zemlje…“.9
Skidajući odgovornost sa sebe za takvu, po njihovom mišljenju lošu praksu unutar vojske, veći dio kolektivnog državnog vodstva praktički je javno priznavao vlastitu nemoć, odnosno premoć Izetbegovića i Ejupa Ganića u tom državnom organu.10 Izetbegović je, naime, sve vrijeme rata višenacionalnim sastavom vodstva države vješto održavao legalitet i legitimitet državnih ustanova, što je bilo posebno važno prema međunarodnom priznanju bosanskohercegovačke države, ali i njenom višenacionalnom karakteru, dok je praktički sam sa svojom strankom odlučno uticao na državnu politiku.
Već krajem 1992. godine došlo je do narušavanja duha Platforme kada je Izetbegović, pod pritiskom nedaća rata, počeo pregovarati s Radovanom Karadžićem, vođom Srpske demokratske stranke i Matom Bobanom, predsjednikom Hrvatske demokratske zajednice, implicitno ih preinačivši od odmetnika i separatista u legalne nacionalno-političke partnere.11 Ovo je bio ključni politički događaj u ratu. Njime je Izetbegović, istovremeno, detronizirao sebe sa nivoa šefa države na nivo
nacionalnog vođe, pretvorivši razbijače države u partnere za pregovaračkim stolom.
Poslije toga bilo je teško, da ne kažemo i skoro nemoguće, uvjeriti međunarodne političke činioce da ne postoji neka „muslimanska strana u sukobu“ već da se u cijeloj stvari radi o sukobu legalnih vlasti Bosne i Hercegovine i uzurpatora njene teritorije. Izetbegovićevim legaliziranjem i legitimiranjem Karadžića i Bobana kao političkih partnera u ratu, a nakon osnivanja Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini i Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, ideja o teritorijalno-politički podijeljenoj tronacionalnoj državi nadjačala je duh građanske Bosne i Hercegovine i na različite načine ova ideja podjele zemlje varira se do najnovijeg vremena.12
Ostaje pitanje da li je Izetbegović imao vojne moći i političke spremnosti da razbijače države pokori i primiri. Po vlastitom sudu nije! Da li je ishitreno reagirao kada je Bobana i Karadžića označio kao istinske zastupnike Srba i Hrvata ili se samo realpolitički ponašao? Bez obzira kakav odgovor na ovo pitanje bio davan od različitih analitičara i s različitih nacionalnih i političkih pozicija, ostaje činjenica da su pritisci sa strane – politički iz međunarodne zajednice, a vojni iz Beograda i Zagreba – pretvorili poziciju Alije Izetbegovića iz bosanskohercegovačke u muslimansku političku. Također, ostaje utisak da se on tom toku razvoja prilika nije dosljedno opirao. Njegova procjena, očito je bila, da Bosna i Hercegovina kao država s razine centralnih organa upravljanja neće biti podržana od međunarodne zajednice u nastojanju da zaustavi unutarnje etničke sukobe, te da je nužno priznati i prihvatiti Karadžića i Bobana kao partnere u podjeli države i vlasti.
On je, uostalom kao i ukupna bošnjačka javnost, javno iskazivao veliko povjerenje u međunarodnu zajednicu, dok je intimno morao biti svjestan činjenice da je ta ista međunarodna zajednica cijelim nizom poteza, da spomenemo samo embargo UN na naoružavanje i pravo na samoodbranu bosanskohercegovačkoj vladi,
bošnjački narod i bosansku državu praktički bila dovela u jedan krajnje nezavidan položaj. Na taj način sve vrijeme i u Izetbegovićevoj politici svjedočimo paralelizmu nacionalnih aktivnosti kao posebnih, i državnih kao zajedničkih, pri čemu je odmakom vremena nacionalno separiranje i institucionaliziranje odnosilo prevagu nauštrb zajedničke političke platforme. Erodiranje zajedničkog, kao državnog, nauštrb nacionalnog kao posebnog, vremenom se u naknadnim interpretacijama događanja samo produbljivalo.
Sama Platforma Predsjedništva Bosne i Hercegovine je, kao politički odgovor države Bosne i Hercegovine na agresiju nametnutu izvana, dokaz da je odbranu zemlje organizirala i vodila država s ciljem očuvanja svog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, a posredstvom koga su se trebala osigurati nacionalna i građanska prava svih državljana. Povijesni značaj dokumenta Platforme Predsjedništva upravo je u tom preuzimanju, zadržavanju i jačanju duha i karaktera bosanskohercegovačke državnosti, potvrđivanju njene višenacionalne strukture te legalnosti i legitimnosti njenih institucija.
Političke snage Platforme preživjele su rat, birajući ostanak na političkoj pozornici uz cijenu iznevjeravanja samog duha Platforme. Taj duh je skoro u potpunosti tokom rata poražen i vremenom napušten. Stvaranjem Federacije Bosne i Hercegovine 1994. godine institucionalizirana je dvoetnička bošnjačko-hrvatska
struktura organa vlasti i vojske na tom dijelu države. Pritiscima vojne sile agresora i voljom međunarodne zajednice nevoljno se 1995. na bošnjačkoj strani, baš kao i na srpskoj, pristalo na Daytonski mirovni sporazum. Ratom i genocidom novoformirana činjenična stanja „na terenu“ uzimana su kao polazna osnova za unutarnacionalna razgraničenja. U rat se ušlo sa idejom građanske, a iz njega izašlo sa zbiljom etnički
podijeljene države.
Kada je Izetbegović kao osnov svoje politike konačno prihvatio realnost odnosa vojnih i nacionalnih snaga na terenu, odustao je od bosanske građanske utopije.13 „Hrvati žele BiH sastavljenu od tri konstitutivne jedinice, a Muslimani državu od više jedinica. (…) Bosna nije više ono što je bila i ja želim da vidim šta je
ona sada“ (Loza, 1992), Izetbegovićeve su riječi nakon povratka s pregovora iz Lisabona novinaru Tihomiru Lozi. Lozo se povodom takvih Izetbegovićevih stavova pita: „Da li se to Bosna iz Platforme Predsjedništva, o kojoj je ideja zaživjela samo u Sarajevu, skida sa dnevnog reda? Hoće li to etnocentrična slika svijeta trijumfovati i u Sarajevu i rat i ovdje postati ono što je od samog početka bio za svijet – stvar Muslimana, Srba i Hrvata, a ne države BiH i susjedne SR Jugoslavije i Karadžićevog satelitskog srbostana…“ (Loza, 1992).
Ideja da Bosnu i Hercegovinu izgrađuju ljudi, a ne nacije početkom rata još je bila politički operabilna. „Ono što BiH zaista konstituiše, ono što je njena supstanca, to nisu nacije/narodi, već su to njeni ljudi, GRAĐANI. Formula o tri konstitutivna dijela je tempirana bomba u temeljima ove države. Dobrim dijelom izgovori zagovaranja BiH kao tronacionalne države dolaze iz mita o nacionalnoj državi. Ideja nacionalne države je kuga koja Bosnu i Hercegovinu zatire. Njoj treba suprotstaviti ideju građanske države i to treba biti ratni cilj onih koji se bore za dobro BiH i njenih ljudi“ (Grebo, 1992: 1). I u intelektualnim i u zvaničnim krugovima znalo se da je svaka unutarnja regionalizacija sa primjesama nacionalnih principa opasna za zemlju, a pogotovo da je nespojiva s njenom građanskom budućnošću. Centralna vlast u Sarajevu se tako i ponašala. U „Nacrtu sporazuma o BiH“, o kojem je Vlada Bosne i Hercegovine dala svoje stavove o mirovnim pregovorima, Vlada
odbija „tripartitni razgovor“ o ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine, predložene „provincije“ odbija kao etničke, cijeneći da se njime posljedice rata uvažavaju i kaže: „Prihvatanje korištenja pojma ‘konstitutivni narodi’, s obzirom na njegovu neodređenost i višeznačnost, nosi opasnost da bude sjeme i podsticaj novom nesporazumu i da bude korišten kao drugo ime za zločinačke nacrte o ‘konfederaciji’ i ‘suverenitetu naroda’ u etničkom smislu, što je osnova i podsticaj agresiji protiv Republike Bosne i Hercegovine.“14
Ideja da bosanskohercegovački narodi, a ne građani, konstituiraju državu nastaje kada se Bosna i Hercegovina uspoređuje s bivšom Jugoslavijom. U ratu se takva ideja smatrala nepotpunom, pogrešnom i agresorskom. Po tom mišljenju namjera agresora bila je da ukoliko Bosnu i Hercegovinu ne uspije priključiti velikoj Srbiji, ili ukoliko se ona ne uspije podijeliti između Srbije i Hrvatske,
onda se država treba konstituirati na principu konstitutivnih naroda po uzoru na bivšu Jugoslaviju.15 Ideja o konstitutivnosti naroda u Bosnu je došla izvana i ciljala je na međunarodnopravno legitimiranje konstitutivnih naroda koji bi imali svoje teritorijalno oblikovane paradržavne tvorevine s mogućnošću odcjepljenja od Bosne i Hercegovine i priključenja Srbiji, odnosno Hrvatskoj. Prvobitno je, dakle, ta teorija smjerala da samo legalizira i legitimira postojeće ratno stanje uspostavljenih paradržavnih tvorevina bosanskih Srba i Hrvata. Deset godina kasnije, s rezultatima rata koji su bili katastrofični za ideju građanskog društva, teorija o konstitutivnosti naroda imala je upravo obrnuti, suprotni politički cilj. Konstitutivnošću naroda na cijelom prostoru države htjela se ukinuti potreba i mogućnost nacionalno ekskluzivne vlasti na bilo kojem dijelu države te osigurati jednaka ljudska prava svim državljanima Bosne i Hercegovine.16
2.Teritorijalizacija nacionaliteta
Kada kategorija države krajem 20. stoljeća postaje određujući element bošnjačkog političkog identiteta, ona se za njih javlja u dva oprečna oblika: jednom kao nacionalna bošnjačka, monoetnička država, a drugi put kao zajednička, višenacionalna država. U obje varijante kod Bošnjaka prisutno je bilo uvjerenje o konfesionalnom karakteru bosanskohercegovačkih nacija. To da je nacionalno grupiranje zasnovano na religijskim diferencijacijama ukazuje na to da su takve nacije ne manje vrijedne, ali da jesu manje trajne od pravih etničkih nacija. Jer, kako su u jednom društvenom trenutku takve nacije nastale – polovinom 19. stoljeća – tako mogu i nestati. Pri tome, kraj socijalizma svi bosanskohercegovački narodi koriste da spektar svojih etničkih diferencijacija prošire pa se, u principu, od religije ide dalje prema nacionalnoj teritoriji i etniciziranoj vlasti.
Na taj način samo se slijedio trend već prisutan u postkomunističkim zemljama Srednje i Istočne Evrope. Religija se u bosanskohercegovačkim uslovima kao činilac nacionalne diferencijacije sada potcjenjuje u korist teritorije. U društvu sada i nominalno zasnovanom na liberalnim načelima, religija je socijalno nefunkcionalna, ili bi takva trebala da bude. Ona ne bi više trebala da ima socijalnu ulogu grupiranja
niti diferenciranja ljudi, već se prepušta spoznajnom uvjerenju pojedinaca. Pri tome dolazi do bitne promjene karaktera samog nacionalizma. Konfesionalni nacionalizam 19. i 20. stoljeća bio je konverirajućeg karaktera, podržavao je, u konačnici, bosanskohercegovačku teritorijalnu, društvenu i kulturnu posebnost i multilateralnost, što neće biti slučaj s teritorijalno divergirajućim nacionalizmom s početka 21. stoljeća koji nasilnom etnicizacijom prostora ozbiljno prijeti bosanskohercegovačkoj državnoj i društvenoj opstojnosti. Prijelaz s konfesionalnog na teritorijalizirani nacionalizam u okviru svih bosanskohercegovačkih naroda, a izvršen politizacijom teritorije u ratovima tokom raspada socijalističke Jugoslavije, ključni je događaj u
kolektivnom samopoimanju svih naroda i tačka pod čijim se odrazima odvijaju svi
naredni događaji u Bosni i Hercegovini.
Bošnjaci su od početka bili svjesni da trend teritorijalizacije etniciteta vodi podjeli zemlje, teorijski su takav model uređenja odnosa u višenacionalnoj zajednici kakva je Bosna i Hercegovina kritizirali, ali sami nisu imali snage da se tom toku stvari politički odupru. Njihovi intelektualci su prije izbijanja rata izražavali neslaganje s eventualnom kantonizacijom kao etničkom regionalizacijom Bosne i Hercegovine, koja se zagovarala navodno po švicarskom modelu, označavajući takve prijedloge „…kao puko administrativno-teritorijalno ‘inovirano’ sredstvo razgradnje pravno-političke hiljadugodišnje državnosti BiH…“ (Halilović, 1991).
Kada su nakon rata, a prilikom obilježavanja desetogodišnjice Daytonskog mirovnog sporazuma pojedini bošnjački intelektualci zastupali stav o nužnosti građanskog ustroja zemlje, o građaninu kao nosiocu političkog suvereniteta, o neadekvatnosti teritorijaliziranja etniciteta s povijesnim karakterom bosanskohercegovačke države, njihovi stavovi su iz intelektualnih krugova drugih nacija označeni povijesno anahronim, proglašavani su unitarističkim odrazom političkog mentaliteta većinske nacije.17 Bosna kao etnički pluralna država sada ima podijeljeno društvo kome odgovara konsocijalni, a ne klasični liberalni tip demokratije, postalo je opće mjesto novog mišljenja Bosne u tim negrađanskim i nebošnjačkim krugovima, što bi značilo, između ostalog, da se odnos općeg i posebnog više ne subordinira.18
Svaka bošnjačka priča o građanskoj Bosni i Hercegovini deset godina poslije rata u nebošnjačkim, čak i krajnje liberalnim i politički konvergentnim krugovima, već je izgubila moralnu/političku vjerodostojnost i označavana je nacionalizmom većinske nacije. Neprimjereno i netačno tumačenje ideje građanske Bosne kao bošnjačke Bosne eskalira nakon općih izbora 2010, kada Socijaldemokratska partija (SDP) kao multietnička stranka pokušava i dijelom uspijeva obrazovati vlast na građanskim, a ne na isključivo etničkim principima, a čime dolazi u sukob s vodećim političkim snagama unutar srpskog i hrvatskog naroda.
3.Koncepti unutarnjeg ustrojstva države
Devedesetih godina prošlog stoljeća liberalno orijentirana hrvatska inteligencija većinski je zagovarala očuvanje Bosne i Hercegovine, jačajući i podupirući na taj način bosankohercegovački državotvorni pokret. Ona je upozoravala javnost na rastući srpski nacionalizam koji izravno ruši Bosnu i Hercegovinu, „…osamstogodišnji kontinuitet državnosti Bosne i Hercegovine, njezin suverenitet i njezine
republičke granice nastoje se danas osporiti i negirati“.19 Bosna i Hercegovina kao tronarodna republika ne može se podijeliti između Srbije i Hrvatske, niti pripojiti jednoj od njih bez rata. Tuđmanovu izjavu da bi cijepanje Bosne i Hercegovine na način kako je to učinjeno stvaranjem Hrvatske banovina 1939. moglo odgovarati dugoročnim interesima sva tri naroda i interesima stabilnosti u ovom dijelu Evrope, ovaj liberalni hrvatski intelektualni krug osudio je Otvorenim pismom hrvatskih intelektualaca Bosne i Hercegovine Franji Tuđmanu.
Takvo viđenje Bosne i Hercegovine, u kome bi se uspostavila „zemljica Bosna“20 za Muslimane između Srbije i Hrvatske, oni smatraju kratkovidnim i neodgovornim spram Hrvatske i interesa hrvatskog i drugih naroda u Bosni i Hercegovini; nemoralnim spram Muslimana kojima se umjesto države nudi enklava, te takvu izjavu nazivaju „…hvatanjem za rep velikosrpske inicijative, htijući otkinuti nešto za sebe“.21 Sličan stav zauzimali su i hrvatski komunisti. I oni su smatrali da se Muslimani ne mogu prikloniti nijednom carstvu. „Oni moraju braniti cjelovitost i jedinstvo BiH jer imaju malo šanse da stvore svoju nacionalnu državu“ (Habul, 1992). Ako se Bosna raspadne, oni u najmanju ruku ne bi bili ravnopravan narod, bilo je tada mišljenje Stipe Šuvara, poznatog hrvatskog komunističkog intelektualca i javnog radnika.
Izetbegovićeva početna pozicija, nakon pada socijalizma, o pitanju budućeg ustavno-pravnog statusa Jugoslavije, bila je jugoslavenska. Istina, svoja stajališta o određenim političkim pitanjima Izetbegović je sve vrijeme prepravljao i mijenjao, prilagođavajući ih društvenim prilikama i mogućnostima političkog prostora, što je za neke posmatrače bila njegova vrlina, a za druge slabost. Tako on i nije imao čvrsto koncepcijsko viđenje raspada Jugoslavije u smislu unaprijed zamišljenog i nekog tačno određenog cilja, bošnjačkoga i bosanskoga plana, a što su Hrvati, Slovenci i Srbi u načelu imali i iskazivali. U tim vremenima raspada Jugoslavije on je brižljivo pratio političke prilike ustrajavajući na ravnopravnosti muslimanskog naroda i Bosne i Hercegovine u bilo kojem zajedničkom jugoslavenskom rješenju. Njegov osnovni stav bio je da ono što odgovara većini jugoslavenskih naroda jeste dobro i za Muslimane. „Bosni i Hercegovini i Muslimanima odgovara Jugoslavija. Kakva – to je drugo pitanje. U svakom slučaju demokratska i slobodna zajednica
naroda“ (Habul, 1990), bio je njegov stav.
U preustroju Jugoslavije, a iz ugla mogućih nosilaca budućeg suvereniteta, Bosni i Hercegovini nudile su se tri mogućnosti. Prva je bila rješenje po principu „većinske nacije“ gdje bi ta federalna jedinica bila matična republika jedne nacije. Kako su Muslimani bili jedini politički narod koji nije imao svoju matičnu republiku u Jugoslaviji i kako su bili najbrojniji narod u toj republici, bilo je moguće da se oni, a kao odgovor na vladavinu tog načela kod drugih naroda, također prihvate tog većinskog principa te traže za sebe neku muslimansku Bosnu i Hercegovinu. Izetbegović je, kao njihov nacionalni vođa, bio protiv takvog rješenja i politički ga
nije nikada ni razmatrao.
Druga opcija bila je zasnivanje Bosne i Hercegovine na ideji bošnjaštva. Taj pojam je s početka devedesetih godina prošlog stoljeća još bio nejasan i složen, asocijacijski se vezao uz muslimanstvo, što ga je isključivalo iz natjecanja za načelo integracije jednog tako nacionalno heterogenog društva kakvo je bilo bosanskohercegovačko. Bošnjaštvo nije upućivalo na osjećanje Bosne i Hercegovine kao posebnog, državnog entiteta kod svih njenih građana, niti je značilo pripadnost jednoj političkoj zajednici, jednoj teritoriji koja se zove Bosna. Treći princip bio je princip suvereniteta građanina. Taj princip nije isključivao sve druge moguće identifikacije – nacionalne, regionalne, konfesionalne. Na tom principu neprotivrječno
je Bosna i Hercegovina bila moguća kao samostalna i suverena jedinica, ali nažalost ova politička opcija nije imala stvarnu političku podršku niti je bila na dnevnom redu povijesti (Grebo, 1990: 3).
Izetbegović je sve vrijeme bio prisiljavan na ustupke Srbima i Hrvatima po pitanju reorganizacije Bosne i Hercegovine na etničkoj osnovi. Istovremeno je, čineći takve ustupke, stalno isticao da to nije njegov koncept. „Naš koncept je čisto građanski (…) ali smo to – razgovaranje o unutarnjoj etničkoj organizaciji zemlje – prihvatili pod uslovom očuvanja Bosne i Hercegovine u današnjim granicama i nastavkom razgovora.“22 Tokom svih pregovora o unutrašnjem uređenju zemlje osporavatelji Bosne uvijek su išli korak naprijed. Stvarali su situaciju na terenu i naknadno je političkim pregovorima nastojali ozvaničiti.
U slučaju lisabonskih pregovora (februar–maj 1992) već su tzv. etničke teritorije bile zaposjednute i određene paradržavne tvorevine srpskog i hrvatskog naroda formirane, a u pregovorima se samo tražilo njihovo priznavanje kao demokratsko uvažavanje „volje naroda“ i „političke stvarnosti“. Sa portugalskim diplomatom José Cutileirom ispred Evropske unije bio je prvobitno postignut, ali ne i konačno potpisan sporazum po kome će Bosna i Hercegovina biti država sastavljena od tri konstitutivne jedinice zasnovane na nacionalnom principu i uz uvažavanje ekonomskih, geografskih i drugih kriterija, u postojećim granicama (Begić, 1997: 94). Mada unutrašnja podjela zemlje, po njegovome svjedočenju, nije bila Izetbegovićev koncept, može se osnovano tvrditi da je on na nešto takvo, tj. na unutrašnje etničko organiziranje i administrativno dijeljenje zemlje pristajao samo po cijenu očuvanja teritorijalne cjelovitosti i političke suverenosti države. I pored toga, sam njegov pristanak na razgovor o unutrašnjoj etničkoj reorganizaciji Bosne i Hercegovine opravdano je naišao na žestoke otpore dijela javnosti.23
U međuvremenu je proces političkog rastakanja zemlje intenziviran osnivanjem Republike Srpske Bosne i Hercegovine 9. januara 1992. Politička pozicija većinskog dijela Srba u Bosni i Hercegovini koje je predvodio Radovan Karadžić
najjasnije je predstavljena na Kongresu srpskih intelektualaca Bosne i Hercegovine održanom u Sarajevu 28. 3. 1992. Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine od 1. marta 1992. po učesnicima kongresa bio je kraj iluzije da se može održati Jugoslavija. Kao novi politički minimum Karadžićevi Srbi su tražili vlastiti nacionalnientitet u tijesnim vezama sa Srbijom.
Njihovu poziciju historičar Ekmečić Milorad elaborirao je sljedećim riječima:
„Stoga unutrašnja podjela BiH na tri narodna dijela jeste jedina garancija za postojanje minimuma demokratske budućnosti. (…) Evropa je Muslimanima odredila srednjebosanski rezervat“ (Rakočević-Novaković, 1992: 2). Ako ne budu osigurane tijesne veze sa Srbijom radikalna opcija stupa na scenu, a što je značilo prijetnju ratom za postizanje svojih maksimalističkih ciljeva. Ta ratna opcija sada nije na površini, tada je isticao Ekmečić, a pokrenut će se ako ne bude sporazuma i u tom slučaju srpske političke stranke ne bi snosile odgovornost za posljedice. U Deklaraciji Kongresa Karadžićevi Srbi unaprijed odbacuju odgovornost sa sebe za posljedice raspada zemlje i krivicu pripisuju diktatu velikih sila, katolicizmu i panislamizmu. Bosna i Hercegovina se vidi kao trodijelna zajednica s pravednim razgraničenjem.
Jedna zemlja od tri dijela.
Pregovori u unutarnjem ustrojstvu zemlje vođeni su još u dva navrata tokom rata, ali bez usaglašenih rješenja. Daytonskim mirovnim sporazumom iz 1995. godine, okončan je rat i ustanovljena nova ustavna struktura zemlje, sastavljene od Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Distrikta Brčko. Nova ustavna stuktura, važeća i danas, u osnovi je rezultat realpolitičkog stanja nastalog tokom rata. Njome je vojni i politički konflikt „zamrznut“ ali ne i zemlja demokratski konsolidirana. Sva postratna politička dešavanja, u protekle dvije i pol decenije, u osnovi se kreću unutar ovog desegnutog horizonta, tako da je izostao liberalno-demokratski politički razvoj zemlje.
4.Zaključak
Bosansko-hercegovačka državna neovisnost bila je izraz većinske demokratske volje njenih građana. Budući da tim činom sve političke i etničke snage u zemlji nisu bile zadovoljne, pribjeglo se ratnim sredstvima za ostvarenje političkih ciljeva. Multikonfesionalni i multikulturalni karakter zemlje je očuvan okončanjem rata, mada je taj koncept tradicionalne Bosne u mnogim aspektima i narušen. Rezultat rata su etnički podijeljeno bosanskohercegovačko društvo i teritorijalizirani etniciteti u jedinstvenoj i nezavisnoj državi. Proces usaglašavanja volje u izgradnji zajedničkih stavova političkih/etničkih subjekata obilježava postratne bosansko-hercegovačke dvije i pol decenije.
LITERATURA
Bandžović, S. (2010). Bošnjaci i antifašizam. Sarejvo: Samizdat.
Begić, I. K. (1997). Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991–1996).
Sarajevo: Bosanska knjiga.
Ibrahimagić, O. (1996). Bosna i Bošnjaci: država i narod koji su trebali nestati. Sarajevo: Svjetlost.
Pejanović, M. (2005). Politički razvitak Bosne i Hercegovine u postdejtonskom periodu. Sarajevo:
Šahinpašić.
Mrduljaš, S. (2008). Politička dimenzija hrvatsko-muslimanskih/bošnjačkih odnosa tijekom 1992.
godine. Zagreb: Društvena istraživanja, 17(4–5), 849–850.
Novinski članci:
Avdić, S. „Antifašizam“ (naslovnica), Oslobođenje, Sarajevo, 11. februar 1995.
Dizdarević, Z. „Đavo u misli“, Oslobođenje, Sarajevo, 15. 11. 2005.
Duraković, N. „Šokantni salto mortale“, Oslobođenje, Sarajevo, 25. februar 1992, str. 2.
Filipović, M. „Nezgode sa novinama i novinarima“, Oslobođenje, Sarajevo, 31. maj 1990, str. 12.
Filipović, M. „Uvod u definitivni raspad“, Oslobođenje, Sarajevo, 25. februar 1992, str. 2.
Grebo, Z. „Zveckanje teškim riječima“, Oslobođenje, Podlistak „Sedam dana,“ Sarajevo, 3. juni
1990, str. 3.
Grebo, Z. „Ratni ciljevi“, Oslobođenje, Sarajevo, 14. oktobar 1992, str. 1.
Habul, E. „Muslimani bez Bosne gube ravnopravnost“, intervju Stipe Šuvara, Oslobođenje, Sarajevo, 27. januar 1992, str. 2.
Habul, E. „Muslimanima odgovara Jugoslavija“, intervju Alije Izetbegovića, Oslobođenje, Podlistak
„Sedam dana“, Sarajevo, 3. juni 1990, str. 2.
Halilović, S. „Kalkulacije o kantonizaciji“, Muslimanski glas, Sarajevo, 21. juni 1991, str. 6.
Hećimović, E. „Bošnjaci će sami odlučiti koliko čega treba biti“, Ljiljan, 8. februar 1995, str. 7.
Hajdarević, H. & Kasumović, A. „Sedma muslimanska više je dala građanskoj Bosni nego pet članova Predsjedništva koji je napadaju“, Ljiljan, 8. februar 1995, str. 4.
Latić, N. „Postoje članovi Predsjedništva koji već odavno nikoga ne predstavljaju“, Ljiljan, 22.
februar 1995, str. 4.
Lovrenović, I. „Đavo iz detalja“, Dani, Sarajevo, 11. 11. 2005, str. 38–39.
Loza, T. „Izetbegović i BiH“, Oslobođenje, Sarajevo, 9. oktobar 1992, str. 2.
Omeragić, A. „Romantiziranje prošlosti kod nas je u službi hegemonije“, intervju fra Mije Džolana,
Oslobođenje, Sarajevo, 11. 1. 2007, str. 4.
Peranić, D. „Bez političkih ambicija“, intervju s Muhamedom Filipovićem, Oslobođenje, Sarajevo,
- mart 1990, str. 4.
Prlenda, A. „Nisam se borio za ovakvu BiH“, intervju Jovana Divjaka, Oslobođenje, Sarajevo, 6. - 2003, str. 7.
Rakočević-Novaković, S. „Vrelo duhovne reintegracije“, Oslobođenje, Sarajevo, 29. mart. 1992, str. 2.
Smajlović, Lj. & Šarac, A. „Univerzalno s okusom nacionalnog“, Oslobođenje, Sarajevo, 16. maj
1990, str. 4.
Izvor: Šaćir Filandra