Prije trideset i šest godina smrt je Ćamila Sijarića zagrlila na pešačkom prelazu i tu je ovaj život napustio tvorac magičnog svijeta sandžačkog pripovijedanja. Ali otišao je samo telom, riječima je ostao, možda još prisutniji nego za života.
Kada se čita Sijarić Ćamil, shvatite da vam je on neka svojta, amidža, stalni gost koji vas prati i uvijek prisutan. Izgovaramo njegovo ime s nekom posebnom nežnošću, kao da mu nešto dugujemo, a zapravo dugujemo mnogo, i jeziku, pripovedanju i sebi samima.
Ćamil je iz crnogorskog dijela Sandžaka, prostora gdje je pripovijedanje starije od puteva, gdje je riječ oduvijek bila amanet koji se nosi s brda na brdo, s kuće na kuću. Crna Gora je takva postojbina priče, tvrda i tiha zemlja koja je od čovjeka tražila da govori istinito, a od priče da bude živa. Iz tog je tla poniknuo i Ćamil, iz Godijeva, iz samog srca Bihora. To je prostor koji rađa pisca: tu se čovjek oblikuje uz miris zemlje i žubor potoka, učeći da priča raste iz kamena, tišine, pogleda starijih, iz oblika koji se nadviju nad bihorskim prostranstvom. Takav kraj mogao je dati samo pisca koji zna kako diše čovjek, šuti tuga, kako se smije radost i vrijeme hodi polako, da bi ono važno ostalo zapisano.
On je jeziku dao život, dah, krvotok. Dao je riječima toplinu ognjišta i širinu planina. Stvorio je svijet u kojem se svaki lik osjeća kao komšija, rođak kojeg ste možda davno zaboravili, ali ga prepoznate već po prvom osmijehu ili koraku. Ćamil je ljude znao „od iznutra“, znao njihove strahove, radosti, stidove i ponose, i sve ih je smjestio u književnost kao da pravi divansku sofru na kojoj ima mjesta za svakoga.
Zahvaljujući njemu, Sandžak i Bihor nisu samo geografski pojmovi, postali su literarne zemlje, prostori magije, unutrašnji pejzaži onih koji ih nose u srcu. „Na ovom je svijetu najvažnije da imamo nešto da ispričamo“, kaže jedan njegov junak. A Ćamil je za života ispričao, prepričao i zapisao sve što je trebalo. Taman, ni rečenica više, ni priča manje. Nije mu trebalo mnogo riječi da otvori svjetove, dovoljno mu je bilo da prepozna dušu čovjeka i skromnu ljepotu običnog života. Zato je njegov glas ostao čist, nenapuhan, ali prostran poput karavanskog puta kojim su mu junaci hodili, noseći uspomene umotane u zavežljaje.
Za mene je on najveći pisac, najprvi, što bi rekli moji. Pokazao je dušu sandžačku kao niko do sada, mirnu i prkosnu, nežnu i beskompromisnu, svjetlost koja se ne gasi ni kada se priča završi. Naučio nas da se lepota krije u jednostavnosti, a veličina u tome da čovek ostane čovek.
Jedan je od paradoksa života to što je Ćamil stradao u nesreći , pregažen na pešačkom prelazu. Kao da ga je sam život iznenadio, kao da je sudbina htjela da pripovedač sandžačkog prostora ovaj svijet napusti na način koji niko ne bi očekivao. Ne priliči takva smrt čoveku koji je ispisao toliko života, tolike puteve i prelaze, ali tako je bilo zapisano. Možda bi i sam, da je o tome pripovijedao, rekao da se čoveku uvijek dogodi ono što mu je suđeno, pa makar to stajalo na ivici apsurda i tuge.
Živ je Ćamil, sedi na pragu Godijeva, hoda džadama Bihora, razgovara s vetrom nad Pešterom i biće živ sve dok ima nekog ko želi da ga sasluša, jer priče ne umiru dok ima onih koji ih čuvaju i čitaju.
Fahrudin Kladničanin
Izvor: Hava.rs
