Pronađeno pismo/1
I kad zora obuče sunce,
kad se na poljima zlatne kose pojavi neobjašnjiv trag,
na golemim daljinama klasja, znaj da na tebe misli neko mnogo drag.
Morske reči nedorečene,
u dubini mora,
u čestici plavetnila,
od straha odbačene uspomene.
Kosa žutih polja,
među usana jamica satkana tajnama.
I kada sunce zađe, a nebo obuče noć
pa i tada i baš tada,
moja nada prema istima zove kada otkuca ponoć.
Tamo daleko, preko mora misterioznih,
plače Mjesec u obliku oka tvoga
kapljice suze, sadržine okeana.
Palestina
Zatvorih oči na tren i zamislih
vatromet i svoj rođendan,
kad otvorih oči vidjeh granate i
ubijenog brata.
Ztvorih oči na tren i zamislih da se
bezbrižno igram i uživam u bujici
djetinjstva i mirisa maminih kolača,
Kad otvorih oči shvatih da baba i majke već odavno nema.
Zatvorih oči na tren i zamislih kako se igram sa sestrom sa našim lutkicama,
koje nam je babo onomad kupio,
Kad otvorih oči vidjeh lutkice pod ruševinama.
Zatvorih oči i pokušah da se sjetim
kakav je bio život prije rata,
ne otvorih ih više.
Odvoji mi se duša od tijela i osjetih lakoću.
Na ruševinama odozgo vidjeh moje iznemoglo tijelo,
a babo, mama i brat me uzeše za ruku i povedoše me u bašču mladih pupoljaka ruže.
Čežnja plamenih misli
U tvojim očima
gori plamen hladnoće,
neka santa leda
koja pliva po okeanu.
U očima prolaznika kada pored tebe prođem,
zadrhtim kao plamen na svijeći.
Kao Lejla pored Medžnuna,
izgorjeh u plamenu čežnje.
Neka mi tvoja dva okeana budu poput težnje
za kukavički korak
koji iznova i iznova zamišljam, smišljam,
slažem kao rubrikove kocke
a, oči, kao da su mi vezane.
Slažem kocke po osjećanju,
čujem kocke po jecanju, buncanju tvoga imena.
Svaki atom i ćelija moje duše,
u mislima se neprestano, nemirno smjenjuju i guše u postojanju svega što nisi ti.
Rat prirode
Sumorne jesenje grane,
koje su u tišini noći šaputale tajne
branile su se od oluje razjarene.
Na mom prozoru,
oslikavale su se sjenke njihove borbenosti
u ritmu vjetra i nepokornosti.
Rat prirode i mrkla noć,
Gromovi lome nebo, a zemlja ćuti moć.
Iz misli me budi kiša koja udara po olucima,
kao po dželatima.
Grom udara u grane koje su se do zadnjeg svog atoma otimale
Grane su se dugo opirale
Iako je svaka svjesna da im snaga izmiče a vreme ističe.
Ćutala sam sa prazninom što izjeda tišinom,
iza koje se možda krio razlog moje ravnodušnosti
a duša mi se lomila u tišini slobodnosti.
Ništa više nije važno.
U nama se razbuktava rat prirode.
Biografija
Ajla Mujković, rođena je 3.7.2006. godine u Novom Pazaru, Srbija. Svoj talenat za pisanje otkrila je sa dvanaest godina. Završila je osnovnu školu ,,Vuk Karadžić’’ i srednju medicinsku školu ,,Hipokrat“. Zatim upisuje Zdravstvenu negu na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru. Njene pjesme i haiku poezija našla se i u školskom časopisu ,,Osmak’’, kao i u zborniku ,,100 mladih talenata iz raškog okruga 2020. godine’’. Ajla je 8.7.2021. godine izdala svoju prvu zbirku pjesama ,,Plavetnilo Mjeseca i ruže’’ sa Merjemom Zukorlić. Aktivno se bavi pisanjem pjesama, romana i učešćima na raznim konkursima.
Binku.rs/ A.Rebronja
