Jednome kritičaru
Ti koji ne znaš ozbiljna Arapa,
ti koji ne znaš Perzijanca bludna,
ti koji ne znaš Turčina-bekriju –
tebi neće prijat moja pjesma čudna.
Ti što ne ćutiš djevičanske boli
narodne pjesme iz naših krajeva,
koju Mujo Fati pod pendžerom pjeva –
tebe moja pjesma nigda ne zagrijeva.
Što da je čitaš da se dosađivaš,
kad ona za te nije ispjevana,
već za gondže-Muju, da je dilber-Fati popjeva uz žubor bistra šadrvana.
Pusti je u miru, kad te ne zanima!
Ima je ko čitat, jer naš svijet nije
pokvario ukus s “pjevanijom novom”,
u njemu još tinja iskra poezije.
Beharije
IV
Ja bih išo u sve zemlje,
što ljudi poznaju,
Ne bi 1’ našo jedan pazar,
Gdje sreću prodaju.
Znaš li, šta bi Mirza za nju
Žrtvovo na svijetu?—
Sve, da samo steći mogne
Tvoju ljubav svetu.
VI
Gledao sam vitu jelu,
što s’ oholo nebu vije,
Ali zalud joj sva vitkoća —
Tvome stasu nalik nije!
Motrio. sam rumen-ružu,
Među lišćem što se krije,
Ali zalud joj sva ljepota —
Tvome đulu nalik nije!
Slušao sam bulbul-pticu,
Kad sabahske pjesme poje,
Ali zalud joj njena pjesma —
Nježnije su rieči tvoje!
Gledao sam kip Venerin
Najboljega umjetnika,
Ali zalud mu sva umjetnost —
Ne imade tvoga lika.
Allah te je satvorio,
Golubice moja bijela!
Ljepšim stvorom, po mom sudu.
Nego bi ti biti htjela.
Izvor: Bašagić Redžepašić, Safvet-beg. Odabrane pjesme. Sarajevo: Glavni pododbor Matice hrvatske, 1944.