Mehmed Aliefendić Džumrukčić poznatiji kao Hulusi, bio je novopazarski kajmekam 1868. godine (namjesnik) i pročelnik vijeća Medžlisa-i idare livra. Kao izuzetan društveni radnik toga doba službovao je u više mjesta i gradova. Bio je jedan od prvih novinara i urednika. Prezime je dobio po ocu Sarajliji koji je bio turski carinski đumrukčija ili činovnik. Hulusija su kao sposobnog činovnika postavili od strane bosanskog namjesnika Safvet-paše za šefa upravne kancelarije Novopazarskog sandžaka.
Na kongresu orijentalista 1889. godine u Štokholmu, odlikovao ga je švedski kralj Oskar II, a za izuzetan naučni rad Hulusija je odlikovao i sam sultan, te perzijski šah.
Kako navodi Ahmed Mehmedović u knjizi: „Upravljanje vakufima u BiH 1847-2017.“, „Mehmed Hulusi-efendija rođen je u Sarajevu 1849. ili 1851. godine. Njegov otac Ali-efendija bio je turski carinski činovnik (džumrukčija) pa se zato Hulusi zvao Aliefendić-Džumrukčić, ali je općenito bio poznat kao Mehmed Hulusi-efendija ili Mehmed Hulusi-paša.
U Sarajevu je završio mekteb, medresu i idadiju, skraćenu gimnaziju. I njegova prva služba bila je vezana za državnu carinu. Od 1867. godine Mehmed Hulusi-efendija radi kao nadzornik carine na Savi, ali je ubrzo bosanski namjesnik Safvet-paša uočio njegovu vanrednu sposobnost i snalažljivost pa ga je uzeo sebi za tajnika. Kasnije je postavljen za šefa upravne kancelarije Novopazarskog sandžaka.
Bio je od 1868. godine kajmekam Novog Pazara i pročelnik vijeća Medžlis-i idare liva’. Po želji Derviša Ibrahim-paše 1874. godine prešao je u upravu Hercegovačkog sandžaka. Zatim ga je namjesnik Reuf-paša postavio za šefa svog kabineta i predstojnika vilajetske kancelarije.
Kad je Ahmed Mazhar-paša vodio vojnu protiv Crne Gore 1877. godine, Mehmed Hulusi je u njegovom štabu djelovao kao stručnjak za šifre.
Nakon okupacije Bosne 1878. godine, Mehmed Hulusi-efendija bio je odlučio seliti u Tursku, ali su ga dobronamjerni prijatelji od toga odvratili. Brzo se uključio u državnu službu i bio kotarski predstojnik u Travniku i Donjem Vakufu 1883. godine. Iste godine istupa iz državne službe i priključuje se novoustanovljenoj vakufskoj upravi u Sarajevu (Zemaljskom vakufskom povjerenstvu). Najkasnije od 1886. godine vakufski je nadzornik (mufettiš), potom vakufski računski savjetnik (evkaf muhasebedži) i najzad direktor (evkafi-mudir) od 1902. godine. Bio je nadzornik Prve i Druge muhamedanske ženske škole u Sarajevu. Godine 1897. bio je gradski zastupnik u Sarajevu.
Mehmed Hulusi-efendija je odličan poznavalac istočnih jezika, naročito turskog, a pisao je i na njemačkom jeziku. Kao poznavalac istočnih jezika učestvovao je 1889. godine na kongresu orijentalista u Štokholmu i tom prilikom bio odlikovan od strane švedskog kralja Oskara II.
Radi njegovog društvenog i kulturnog angažmana, zbog njegovog zapaženog novinarskog i uređivačkog rada, sultan ga je 1898. godine imenovao počasnim miri-livom s naslovom paša, a 1906. godine, prilikom boravka u Istanbulu, čast mu je povišena na stupanj miri-mirana i rumeli-bejlerbeja koji su imali samo turski ministri.
Kasnije je odlikovan i od strane cara i kralja Franje Josipa I. Mehmed Hulusi-paša je jedini Bošnjak sa prebivalištem u Bosni kojeg je odlikovao perzijski šah Muzaferuddin, a vidjeli smo, i švedski kralj Oskar II.
Samo rijetki znaju da je Mehmed Hulusi-efendija, uz Mustafu Refet-efendiju Imamovića i Mehmeda Šakira Kurtćehajića, jedan od prvih i najstarijih naših novinara i urednika.
Bio je glavni urednik listova Neretva, Vatan i Rehber. Bio je član uprave Muhamedanske narodne čitaonice (Kiraethane) koja je osnovana na Bendbaši u jesen 1888. godine.
Predsjednik Zemaljskog vakufskog povjerenstva Hulusi Mehmed-efendija umro je 31. marta 1907. godine, pa je njegovo mjesto ostalo upražnjeno naredne dvije godine, a ukopan je u mezarju na Hanbinoj Carini. Na dženazi je bilo mnogo svijeta i «sva sarajevska muslimanska elita».
Mehmed Džemaluddin-efendija Čaušević posvetio mu je u Beharu nekrolog na turskom jeziku označivši njegovu smrt «velikim gubitkom za islamsku stvar». Nije imao potomke, a supruga mu je bila živa do pred Drugi svjetski rat.
Mehmed Hulusi-efendija i sam je bio vakif. Uvakufio je jednu kuću, održavao neke vakufske objekte i jednu česmu. Jedna ulica u Sarajevu nosi ime po njemu – Hulusina.“
