PODNE U TRI CRTEŽA
Podne.
Ulice sve su polivene suncem.
Oblaka dva bijela na svodu,
ko ovce site u hodu
brode
i po crti obzorja
šaraju ime
čudno ko moje rime.
Na cesti čovjek sa štapom u ruci
(putnik je, beskućnik, ko zna odkuda)
pijan od silnog sunčeva svijetla
putuje od jednog do drugog tla,
noseći sobom vječnu drugu;
crnu sestru – tugu.
Dječak vodi starca za rukav,
(put mu je led među snom i javom)
on svijetom luta polumrtav
noseći sobom uspomene:
kad su mu oči sjati prestale
ko zvijezde dvije u rijeku pale.
Podne.
ZALEĐENO SUNCE
Kao stari vrtlar, čuvar zrelih dunja,
zaleđeno sunce nad oblakom kunja.
Nalik zlatnom satu čarobnom iz priče,
kazaljke svog dana u noć britku miče;
i prepukle južne doziva širine,
da probudi vjetrom zamrzle doline;
i da raspe krdo runastih ovaca –
oblake, bez tora i bez praporaca;
jer sve su se crte u snjegove splele
teške, kao smrti uzaranke bijele!
Izvor: Alić, Salih. Pjesme, Sarajevo: Svjetlost, 1991.
