Suad Haznadarević i Emir Medanhodžić
Arius (Areios, Arios), detalj s vizantijske ikone prikaza Prvog Nikejskog sabora
Da bismo znali kako je došlo do pojave i razvoja Arijanstva, posebnog oblika kršćanstva na području rimske provincije Ilirik, a tako i područja današnje Bosne i Hercegovine, nužno je da sagledamo malo širi geografski prostor: Južna Austrija, Italija, Slovenija, Dalmacija, Panonija, sve prostori koje su uz dogotrajni rat i borbu, još od 250. g. n. e postepeno naseljavali istočni Goti. U periodu od 250 – 550. godina, istočni, arijanski Goti su naselili rimsku provinciju Dalmaciju, a po brojnosti su postali drugo stanovništvo u Bosni, odmah nakon Ilira. Imali su svoju gotsku državu koja je djelovala unutar Rimskog carstva i uspjeli su ostvariti kulturni i vjerski uticaj na domaće ilirsko stanovnišvo.
Vlast Gota je trajala do 550. godine, do poraza u sukobu sa vojskom cara Justinijana.
Goti i starosjedioci Iliri nisu bili dva izolirana, zasebna svijeta. Iliri, kao nosioci stare antičke civilizacije, i Goti, koji su nastojali ovladati tim prostorom i jedno vrijeme bili vladari zemlje, živjeli su u simbiozi. Iako različitog etničkog porijekla, ti su narodi, živeći i djelići isti prostor, vršili razmjenu u različitim znanjima i običajima.
Planinsko-brdski predjeli područja današnje Bosne i Hercegovine Gotima su pružali posebnu odbrambenu zaštitu. Period od 300 g. koliko je trajala dominacija Gota, bio je dovoljan da ostvare značajan uticaj na području u kojem su živjeli. Paralelno sa prodorom Gota u Rimsko carstvo, Arijanstvo je uzelo veliki zamah u svom širenju, upravo iz njegovih centara Konstantinopolja i Aleksandrije.
Gotski biskup Vulfila (Mali Vuk ili Vučić), 311 – 383, iz političkih razloga, uz veliku podršku cara Konstancija II. poslan je kao misionar gotskim barbarima, u misiji da radi na njihovoj kristijanizaciji i integriranju u drušvo. On je mnoga gotska plemena, Istočne Gote, Vandale, Langobarde, Burgude preveo na kršćansvo, odnosno arijanstvo. Vulfila je živio je i djelovao na prostoru Balkana i zajedno sa ilirskim biskupima propovijedao je arijansko učenje u kojem Isus nije istovjetan sa Bogom.
Ilustracija lijevo: Bišop Ulphilas (Ulfilas), poznat i kao Orphila (Orfila), što su latinizirane forme gotskog imena Vulfila, podučava Gote gospelu; ilustracija iz neke njemačke knjige historije – wikipedia.en
Pismo kojim su se služili Goti su bile gotske Rune. Vulfilova najveća zasluga je razvoj novog gotskog pisma i prevod dijelova Biblije na gotski jezik.
Novo gotsko pismo, kako u svojim radovima pokazuje profesorica Bisera Suljić Boškailo, istovijetno je sa bosančicom, koja je istovijetna sa mezafskim pismom, a o čemu svjedoče 300 pronađenih dokumenata.
Prirodni slijed jeste da je bosančica starija od Vulfilinog pisma, jer se je na tim ilirskim prostorima pojavila prije Vulfile.
Činjenica da su ilirski biskupi poznavali, odnosno djelovali sa Vulfilom, govori da su oni najvjerovatnije učestvovali u sastavljanju Vulfilove azbuke prilikom prevođenja Biblije na gotski jezik. U Vulfilovoj gotskoj bibliji (tzv. Codex Argenteus) sadržan je i gotski prijevod molitve „Oče naš“. Arijanstvo tako postaje prvobitno vjerovanje preobraćenih Germana.
Vulfila umire u Konstantinopolju 383. g. n. e, a već do tada najveći broj germanskih plemena koja su se naselila na prostor Mediterana, prihvatila su arijansku vjeru. Koliko se arijanstvo brzo širilo i bilo prihvatano na našim prostorima, još u vrijeme Vulfila, pokazuje činjenica da su 351. i 359. održane četiri sinode u Sirmiju (Srijemska Mitrovica) koje su izglasale tzv. Sirmijske arijanske formule. Tako su arijanski biskupi, period od IV. do VI. vijeka, iskoristili za uspon i masovnu ekspanziju Arijanizma.
Kao pristalica arijanske vjere, gotski kralj Teoderik je vladao provincijom Ilirik, od 474. do 526. godine. U gotskoj kraljevini, posebnu pažnju su poklanjali crkvenoj organizaciji. Za vrijeme vladavine Teoderika nije bilo religioznih progona. Njegovu vladavinu karakteriše višedecenijski mir. Bio je tolerantan, a istovremeno je promovisao, gdje je to bilo moguće, arijansku ispovijest i izgradio ili proširio arijanske crkve. Tako su gotska plemena prihvatila arijsko kršćanstvo i svojim prisustvom vršili uticaj na ostalo stanovništvo.
Na svim mjestima gdje se javljaju dvije ranokrščanske bazilike, jedna nedaleko od druge, radi se o jednoj koju su gradili arijanci, za svoje potrebe. Dakle, u tom vremenu ekspanzije kršćanstva, dio ilirskog stanovništva prihvatao je arijansku interpretaciju, a jedan dio ortodoksnu.
Teoderik je ortodoksne i arijanske kršćane jednako tretirao. Sagradio baptisterium kako za ortodokse tako i za arijance, a sa katoličkim Rimom je ostao u saradnji i prijateljskim odnosima. U pismu Hebrejima, on je rekao:
,,Mi ne možemo naručiti i propisati religiju, jer niko neće vjerovati protiv svoje volje“.
Tako je i Hebrejima dao punu slobodu u ispoljavanju vjere.
Gotsko kraljevstvo u vrijeme smrti kralja Teoderika, 526. n.e.
Centar gotske države Teoderik je uspostavio u Raveni gdje je sagradio arijansku crkvu San Apollinere Nuovo. Crkva na Piazza Vittoria u italijanskom gradiću Grado je takođe arijanska. Jedno pisano svjedočanstvo navodi da je biskup Macedonius nakon požara ponovo sagradio ovu crkvu (539 – 557.) u italijanskom Gradu i posvetio je Sv. Jovanu Evangelisti.
Vulfilov veličanstveni Codex Argenteus, dragocjeni rukopis gotskog prijevoda Biblije, napravljen je za vrijeme njegove vladavine u Italiji. Period vladavine Teoderika, Goti su iskoristili za oporavak od rana nastalih dugotrajnim ratovima i previranjima unutar Rimskog carstva. Uspostavio je gotsku vladavinu na svim područijima gdje se nastanio ovaj novopridošli narod.
Istočna granica gotskog carstva je bila na rijeci Drini, a upravni centri za Iliriju i područje današnje Bosne i Hercegovine su bili u Saloni (Solin kod Splita) i Sirmiumu (Srijemska Mitrovica).
,,Libellus Gothorum” je izvor koji navodi da se Goti ni nakon gotsko-bizantskog rata 536. godine nisu iselili sa ovih područja, pa su sa Slavenima, obzirom na ratna i politička previranja u Bizantskom carstvu, mogli nesmetano vladati prostorom provincije Dalmacije tokom VI. do VIII. vijeka. Ovom istorijskom izvoru idu u prilog posljednja genetska istraživanja koja pokazuju da su u genomu (DNK slika) današnjih stanovnika BiH, prisutni Iliri sa 40% u genetskom naslijeđu, Goti sa 20%, a Slaveni sa 10% …
Njemački antropolog, pravnik i historičar Theodor Mommsen, koji je za svoje djelo “Historija Rima” nagrađen Nobelovom nagradom 1902. godine, u tom djelu, muslimane sjeveroyapadnog Balkana, smatra direktnim potomcima Ostrogota.
Na osnovu ,,Ljetopisa” popa Dukljanina, Goti su na teritoriji današnje BiH utvrdili političko središte iz kojeg je vladala gotska dinastija. Država se dijelila na banovine, a vladar je imao titulu kralja. Bosna je bila podijeljena na gornju ili planinsku Bosnu, i na donju ili ravnu Bosnu.
Prema tome, mogli bismo zaključiti, da je Bosna od VII. stoljeća, pa sve do 1166. godine bila nezavisna prema Bizantu. U X. stoljeću imamo pomen Bosne koja zauzima prostor Uskoplja, Luke i Pljevlje na zapadu sa Drinskom župom na istoku, koja se nalazi pod vlašću jednog nosioca vlasti – bana.
ARIJE I NJEGOVO UČENJE
Arije (Areios) je rođen oko 260-ih godina n. e. u današnjoj Libiji, a preminuo je 336. godine, u Konstantinopolju. Njegova porodica je hebrejskog porijekla, bili su bogati i sljedbenici ranog kršćanstva. Arije je bio veoma obrazovan i upućen u nauku tog vremena. Ne može se sa pouzdanjem reći ko mu je bio učitelj, no smatra se da je vjerojatno bio učenik Lucijana Antiohijskoga. Arije je stekao povjerenje među učenjacima te je proglašen za aleksandrijskoga biskupa, za vrijeme vladavine cara Konstantina Velikog.
Arijevo učenje o Isusu je poljuljalo temelje Svetog trojstva.
Podučavao je, da Isus iz Nazareta nije i ne može biti Bog, nego je stvoren od Boga. Samo je Bog oduvijek i zauvijek, bez početka.
Isus ima svoj početak i samim tim ne može biti Bog. Sveti Duh Gabriel, koji je Riječ i Biće stvoreno od Boga, istinska je Riječ iz istinskog Boga. Bog, za Ariusa, nema svoj početak niti kraj; tako su Isus i Duh sveti (Gabriel) stvoreni od Boga. Samo Bog ima vječnu mudrost i postojanje.
Crkveni oci, Hieronymos i Gennadius prenijeli su arijansku formu krštenja za nove vjernike i one kršćane koji su prelazili na arijanstvo:
,,Krstim te u Ime nestvorenog Oca, u ime stvorenog Sina i u ime Svetoga duha stvorenog kao Sina.“
Svoje učenje Arije je razvio u spisu koje se zove Thalia. Ovo učenje podržavali su mnogi vjerski autoriteti, biskup Euzebije Cezarejski, Eunomije, protupapa Feliks II., gotski biskup Vulfil, te carigradski patrijarsi: Macedonije, 342 – 346, 351 – 360, Eudoksije Antiohijski, 360 – 370, Demofil, 370 – 379, i Maksencije … 380.
OPĆI CRKVENI SABOR U NIKEJI I PROGON ARIJA
Arijenizam je osudila najprije sinoda egipatskih biskupa, pa se Arije sklonio u Malu Aziju, gdje pronalazi mnoge nove pristaše. Tako se arijanstvo duboko ukorijenilo u Siriji i Armeniji, a u ostalim dijelovima Rimskog carstva, u različitim slojevima društva.
Usljed ova dva pristupa učenja o Isusu, crkva je podjeljena i nastao je jedan od najvećih raskola u ranom kršćanstvu. Pošto je car Konstantin uzaludno pokušavao smiriti razdor, sazvao je Opći crkveni sabor u Nikeji, 325; (u nauci poznat i kao Prvi Opći Crkveni Sabor u Nikei). Na tom saboru osuđene su Arijeve postavke. Naređeno je da se sve arijanske knjige spale, a arijansko propagiranje kršćanske vjere je zabranjeno.
Car Konstantin i paljenje Arijevih knjiga (spisa) na Prvom Općem Saboru u Nikei; iz jednog Zbornika kanonskog (crkvenog) prava, Sjeverna Italija, oko 825. g.
Arije je prognan (ili bježi, sklanja se) u Ilirikum (Ilirik, Ilirija), zajedno sa njegovim pristalicama, episkopima Sekundom Ptolimedijskim i Teonom Marmaričkim. U toku progonstva u Iliriku, Arije je za svoje naučavanje pridobio mnoge sljedbenike, kao i biskupe Valensa iz Murse (Osijek) i Ursacija iz Singidunuma (Beograd).
Arijanizam se širio unatoč osudi i ubrzo uz njega pristaje i sam car Konstantin, koji se 326. sastao s Arijem u Sirmiumu (Srijemska Mitrovica), gdje prihvata njegov nauk, nakon čega ga rehabilitira. Arije je umro u Konstantinopolju uporno boreći i zagovarajući njegovo učenje. Vjerne pristaše arijanizma u Iliriji su sirmijski metropoliti Fotin i Germinij, nadbiskup Bonozo te biskupi Naissusa (Niš), Palladius i Sekundianius.
Nakon Arijeve smrti (336.) i Konstantinove smrti (337.) i nakon podjele Rimskoga Carstva na istočno i zapadno, Arijanizam doživljava novi zamah u vrijeme Arijevih nasljednika. Arijansvo nipošto nije bilo samo neka mala sekta ili hereza. To je monoteistička religija koja je stupila na naše prostore i prerasla u veliku crkvu koja se predstavlja kao jedina istinita.
Na arijanskoj istini o jednoći Boga se temelji Crkva bosanska.
Ona će biti nosilac monoteizma na području Ilirikuma, u početku Banovine, a poslije kraljevine Bosne, sve do pojave Osmanskog carstva.
Značajan broj ljudi na Bliskom istoku, na Balkanu i u zapadnoj Evropi su slijedili arijanstvo, koje je posebno bilo popularno među plemstvom. Na prisustvo arijanstva na području Bosne ukazuju i arijanske bazilike koje su ostavština gotskih arijanaca kao što je Cimska arijska bazilika kraj Mostara, bazilika u Turbetu kod Travnika, kao i mnoštvo grobnica širom Bosne. Najpoznatije grobnice koje sadrže arijanske elemente kod starih Bošnjana su u Turbetu kod Travnika, Oborcima kod Donjeg Vakufa, Stranjanima kod Zenice, Vrdolje kod Konjica.
Koliko se arijanstvo raširilo u Bosni svjedoči i jedan papin zapis s početka 15. vijeka; spominju se bosanski arijanci i poziva mađarski kralj Sigismund na križarski pohod protiv heretika, sljedbenika „mrskog Arija“. I zaista, Sigismund je provalio u Bosnu 1405. godine i doživio poraz.
Dakle tako je, vjera koja je počela u Egiptu, zatim se proširila po cijelom Bliskom istoku, svoj put završila u Bosni.
GOTSKO NASLIJEĐE U BOSNI
Gotska zaostavština u Bosni su mnogi stećci u nekropolama čiji su grobovi okretani tipično za Germane u pravcu sjeverozapad-jugoistok, Gotski križ na njima i gotsko-arijanske bazilike.
Motiv križa na stećku, u dosadašnjoj historiografiji uglavnom se tumačio katoličkom ili ortodoksnom (pravoslavnom) vjerskom pripadnošću onih čiji se zemni ostaci nalaze ispod stećaka, a u potpunosti su zanemarivane tradicije križa, koje nisu samo pravoslavne i katoličke. S obzirom na činjenicu da se radi o križu koji je u srednjovjekovnu Bosnu došao s istoka, nužno je konstatirati da se radi o tradiciji arijansko-grčkog križa.
Stećci na kojima je uklesan znak križa mogu pripadati pripadnicima bosanske Narodne crkve i bosanskim “krstjanima”, posebno oni stećci na kojima je motiv tzv. grčkog križa, koji je u Bosni arijansko-gotske provenijencije. To se posebno odnosi na pripadnike bosanske Narodne crkve čiji su počeci u kasnoj antici i u bosanskim arijansko-gotskim bazilikama.
Orijentacija stećaka po pravcu sjever-jug kakva je u nekropoli u Vrbljanjima, bliska je tipičnoj germanskoj orijentaciji grobova, čiji grobovi se uglavnom okreću u pravcu sjeverozapad-jugoistok, i ona na nekropoli u Vrbljanima, može biti samo arijansko-gotskog porijekla. Groblje na redove, kakvo je vrbljansko, također je tradicija gotskog porijekla. Istog arijansko-germanskog porijekla su i tri grčka križa sa sljemenika i sanduka i jedan stećak izdubljen u obliku korita, koji slijedi tradicije gotskih pogrebnih običaja sahranjivanja.
Bosanski stećak dakle, ako pratimo liniju etniciteta onih koji su ga “dizali” tj. koristili, ima međunarodni karakter; stećak je i germanski nadgrobni spomenik i nadgrobnik bosanskih arijanskih Gota, a iz gotskog Arijanstva razvija se bosanska Narodna crkva, u historiji poznata kao Crkva bosanska.
Stećak je i germanski nadgrobni spomenik i nadgrobnik bosanskih arijanskih Gota; iz gotskog arijanstva razvija se i nastaje Crkva bosanska.
Salonitansko svećenstvo, a vjerovatno i vjernici, bili su naklonjeni arijanstvu tokom cijelog kasnoantičkog razdoblja. Iz arheoloških i pisanih izvora ne može se utvrditi, je li se, i u kojoj mjeri, arijanstvo očuvalo na prostoru provincije Dalmacije nakon koncila u Nikeji. Svakako je bilo potisnuto, ali nemoguće je tvrditi da je bilo iskorijenjeno? Naprotiv.
U vrijeme gotske vladavine ovim prostorima arijanstvo će biti vezano za vladajući sloj stanovništva, dok izvori ne spominju prisutnost arijanstva među crkvenom hijerarhijom.
Kao sufraganska solinska biskupija, spominje se Bosanska biskupija na arijanskom saboru u Solinu (Salona), 15. juna 530. Poznato je i ime biskupa koji je u to vrijeme upravljao Bosanskom biskupijom. U ime svoga klera, žalio se na saboru biskup Andrija, da je u tolikoj mjeri prezadužen, da ne samo da ne može pomagati siromaha, nego da svećenstvo nema sredstva za svoje najnužnije potrebe.
Na drugom solinskom saboru, 533, bosanski biskup je tražio, da se njegova biskupija razdijeli na dvoje, jer je prostorom prevelika. Mitropolita je našao, da je molba opravdana, pa je obećao, čim bude moguće, da će je razdjeliti. Do ovog nauma, po svoj prilici, nije nikada došlo, radi skorih provala barbarskih naroda, koji su uništili svaki trag ove stare bosanske biskupije. U arijanskoj bazilici u Grudinama u Čipuljiću, danas Bugojno, nađena je podna opeka iz 2. ili 3. vijeka, sa pečatnim natpisom „Bistues“ što navodi na pretpostavku da je Bugojno bio jak civilni i vjerski centar MUN(icipium) BISTVES, a u 6. stoljeću i sjedište biskupije.
Goti su trag o svom postojanju najviše ostavili u planinskim predjelima i to posebno u Bosni. Tako su ostali toponimi: Delegošta, Vogošća, Vareš, Mile, Moštre, Gudinoge, Gudelji, Konogovo, Godomilje, Gačani, a u Hercegovini: Otolež, Gacko, Hrgud, Argud, Orgošta, Otilovci, Kotezi, Gaćice – sve toponimi koji su derivati gotskog porjekla, o čemu je studiozno pisao dr Ibrahim Pašić.
I 800 godina nakon toga, Arijanizam na našim prostorima je i dalje živ u „Ecclesia (dioceza) Dalmatia“ (koja se naziva i Slavonia ili Bosnesis) kao jedna od sedam kršćanskih heretičkih crkava u Europi (među kojima su Katarska i Carigradska), spomenutih na saboru u katarskom dvorcu Felix de Caraman održanom 1167. godine.
Lijevo: Ostatci arijanske bazilike u Cimu, kod Mostara.
Veza katara i arijana nije sporna. Primjerice, biograf Bernarda od Clairvauxa, crvenog naučitelja i osnivača Cistercita, koji je gorljivo propovijedao protiv Katara, Katare iz Toulousa naziva imenom „arijanci“.
U Bosni i Hercegovini ima preko 50 do sad pronađenih, ranokršćanskih bazilika, koje su nastale u periodu od IV. do VI. vijeka. Goti, kao predani arijanci, forsirali su njihovu izgradnju. Ranokršćanske bazilike su pronađenene na teritoriju zapadne Bosne i gradova koji se nalaze na ovom području: Bihać, Kotor Varoš, Banja Luka, Varcar Vakuf (Mrkonjić Grad), Ključ, Glamoč i Duvno. Ostaci arijanskih bazilika srednje Bosne su raspoređeni oko više većih mjesta: Šipovo, Kupres, Donji Vakuf, Gornji Vakuf, Bugojno, Zenica, Travnik, Vitez, Kakanj, Kiseljak, Vareš, Sarajevo, Prozor. Gotska je i bazilike u Brezi kod Sarajeva, gdje su među ukrasnom plastikom na jednome stupu pronađene urezane Rune.
Ostatci bazilike u Mokrom kod Širokog Brijega, V. stoljeće.
Na lokalitetu u selu Mujdžići kod Šipova je otkrivena jedna ranokršćanska bazilika koja svojim dimenzijama 27 x 24,5 metara, pripada najvećim koje su pronađene na prostoru Bosne i Hercegovine.
Na području istočne Bosne nalazi su skoncetrisani u tri mjesta, a to su: Srebrenica, Vlasenica i Foča. Nalazi ranokršćanskih bazilika Hercegovine su raspoređeni oko gradova: Gacko, Stolac, Konjic, Široki Brijeg, Čitluk, Mostar, Grude, Ljubuški, Čapljina, Posušje i Neum. Broj nađenih bazilika u Bosni i Hercegovini pokazuje da je kršćanstvo već bilo dosta prihvaćeno. U sveukupnosti historijskih nalaza očit je veliki broj gotskih ostataka, što potvrđuje važno historijsko značenje Gota u Bosni i Hercegovini.
Može se zaključiti da su Ostrogoti (Istočni Goti) na teritoriju ilirskog plemena Desitiata, utemeljili početak rane srednjovjekovne države Bosne. U strukturi bosanskohercegovačkog stanovništva Goti, odnosno Germani su neosporna historijska činjenica. Stoga, germansko historijski potvrđeno prisustvo na bosanskohercegovačkom tlu mjerodavno ima svoju arheološku, onomastičku, lingvističku, genetsku i općehistorijsku dimenziju!
ARIJANSKA BAZILIKA U SELU OBORCI (na putu Travnik – Donji Vakuf)
Selo Oborci leži uz magistralni put Travnik – Donji Vakuf. Kasnoantička bazilika je sagrađena na manjem uzvišenju lokaliteta Glavica ili Crkvina, u samom središtu sela.
Lijevo, artefakt nađen u ostatcima arijanske bazilike u selu Oborci.
Mjesto je izloženo jakim strujanjima zraka i osjetnim temperaturnim oscilacijama u toku dana. U antičkom periodu područje je bilo poznato po intenzivnom životu. Kroz Oborce je prolazila rimska cesta iz doline Vrbasa, prema Turbetu i Travniku. Stanovništvo se uglavnom bavilo poljoprivredom i proizvodnjom željeza. Arheološki materijal iz jedne grobne komore pronađene u unutrašnjosti bazilike upućuje na zaključak da je područje bilo izloženo kulturnoj, a možda i političkoj predominaciji Istočnih Gota.
Pronađeno u ostatcima arijanske bazilike u Oborcima.
Oko 500 metara od bazilike pronađeni su ostaci rimskih zgrada, koji su vjerojatno pripadali nekom poljoprivrednom imanju. Na nekoliko mjesta su otkrivena nalazišta željezne troske. U samoj blizini bazilike nalazi se impozantna nekropola stećaka. Na jednom stećku se nalaze uklesani simbili mjeseca i zvijezde. Skromna oprema arijanske bazilike je znak da je služila nekoj seoskoj općini.
Lokalitet je prvi put devastiran 1930. godine, kada su mještani u potrazi za blagom, razorili jugoistočni dio apside i mjesto oltara. Godine 1943, na arheološkom lokalitetu je sagrađen bunker, sa dubokim rovovima koji je služio za kontrolu obližnje prometnice. Tom prilikom veći dio lokaliteta je prekopan, a zapadni zid bazilike oštećen. Godine 1956. područje je ponovno devastirano gradnjom individualnog stambenog objekta. Vlasnik zemljišta na Crkvini je, bez odobrenja, zakopao temelje na dijelu ruševina bazilike i grobne komore, a tek nakon toga, o tome je izvijestio nadležne institucije. Iste godine poduzeti su istraživački i konzervatorski radovi.
Arijanska bazilika u Oborcima je u osnovi izduženi pravokutnik dimenzija 15, 45 x 19, 72 m; orijentacija je: istok – zapad. Sastoji se od predvorja (dim. 10,67 x 4,20 m) i lađe koja se u prostoru prezbiterija širi u krila i završava polukružnom apsidom sa subselijama. Na južnom zidu predvorja je ulaz u dvije povezane prostorije nepoznate namjene. Slična prostorija je na suprotnoj strani, s tim što se u nju ulazilo iz sjevernog krila.
Sjeverni bočni zid je duži od južnog i zajedno sa apsidom zatvara manju prostoriju u koju se također ulazilo iz sjevernog krila. Između lađe i presbiterija stajala su dva stupa, vjerojatno od trijumfalnog luka oltarske pregrade. Od sjevernog stupa sačuvana je samo baza, a od južnog i dio korpusa. Baza se sastojala od plinte dužine 62 cm., a umjesto torusa i trohilusa ka korpusu je izveden samo konični prelaz. Baza i donji dio korpusa izvedeni su od jednog komada kamena. Ova pojava je karakteristična za građevinarstvo V. i VI. vjeka.
ARIJANSKA BAZILIKA U VAROŠLUKU TURBE
U Turbetu kod Travnika 1893. godine je iskopana prilično velika bazilika za ovo podneblje. Njene dimenzije su 29,50 x 16,65 metara. Iz nacrta se može vidjeti da se sastoji od deset prostorija, čime i tako premašuje veći broj istih građevina iz Bosne i Hercegovine. Prema najnovijem tlocrtu koji je urađen može se primijetiti da je ovo zapravo dvojna bazilika. U primjeru austrijskog Hemmaberg-a znamo da su u dvojnim bazilikama uvijek jedna arijansko-gotska.
Ostatci ranokršćanske dvojne bazilike u Turbetu (1)
Prvi koji je istražio ovu baziliku, opisao je i publicirao rad s tim u vezi, bio je Ćiro Truhelka. Ispod bazilike naknadno su nađene tri grobnice na svod, sa priličnom količinom materijala unutar njih. Ovaj nalaz iznova dokazuje, da se u najvećem broju slučajeva uz nađenu baziliku može očekivati i nalaz grobnica na svod. Na prostoru same crkve je otkriven još jedan veoma zanimljiv materijal, a to je bio zlatni nakit, od čega se sačuvala ogrlica sa osamnaest medaljona i mali krst.
Ostatci bazilike u Turbetu kod Travnika (2)
Truhelka je baziliku datirao u IV. vijek, a kao razlog navodi svjetiljku od crvene ilovače, za koju smatra da pripada najranijem periodu kršćanstva, a također navodi i ostatke stakla od čisto rimskih posuda. Ipak, to su nedovoljni dokazi da bi se građevina smjestila u ovo razdoblje, pa bi period izgradnje trebalo staviti u V. stoljeće, kada kršćanstvo vrši najveći uticaj na ovim prostorima. Sjeverni dio građevine, čiji se ostaci i danas mogu vidjeti, otkrivena je kasnije, 1923. godine. Arheološkim istraživanjima je utvrđeno da je dvojna bazilika podignuta na temeljima neke starije građevine sa hipokaustom.
ARIJANSKA BAZILIKA OTIMOVCI, KUPRES
U Otinovcima kod Kupresa je pronađena trobrodna bazilika, koja je bila izduženija nego ostale crkve i svaki od brodova se završavao polukružnom apsidom, od kojih je ona u sredini bila najveća. U narteksu i južnoj bočnoj lađi su zatečene grobnice na svod. Dužina bočnih strana je iznosila 24,50 metara, dok je širina bila 14,15 metara. Ovdje je uz ostatke crkve otkriveno nekoliko epigrafskih nalaza. Po ostatku gara može se pretpostaviti, da je građevina dosta nastradala u požaru, ako ne i potpuno uništena.
Arijanska bazilika Otinovci, Kupres.
Ipak, za ovaj jako interesantan nalaz ne postoji više informacija, a razlog tome je nedostatak arheološkog istraživanja. Po svemu otkrivenom za ovaj kršćanski sakralni objekat može se vidjeti da se on ni po čemu ne izdvaja od ostalih bazilika datiranih u V. ili VI. stoljeće, a nisu nađeni nikakvi manji arheološki nalazi koji bi opovrgli ovo mišljenje, pa zato nema razloga da se ne smjesti u taj period, sve dok se novijim istraživanjima ta datacija ne utvrdi preciznije.
ARIJANSKA BAZILIKA U BREZI
Godine 1930, otkrivena je još jedna građevina u Brezi koja upućuje na Ostrogote kao graditelje. Ima predvorje i lađu s apsidom potkovičastog oblika koja je sa vanjske strane bila ukrašena protomima veprova i ovnova. Istočni portal sličan je pročelju Teoderikove palate u Raveni. Na jednom manjem stubu urezani su znaci germanskog, runskog alfabeta, futharka. Uz građevinu se nalazilo prostrano dvorište, a na njegovom kraju stajala je poveća zgrada slična hospiciju. Zbog toga se pretpostavlja da je kompleks u Brezi predstavljao rezidenciju višeg ostrogotskog upravnog službenika.
Arijanska Bazilika u Brezi.
Na jednom od stupova je ugravirana latinička abeceda, a na drugom germanska runska abeceda, od 24 karaktera. Visina runa kreće se od 0,5 do 2,6 cm. Helmut Arntz datira runski natpis na 525 g. Wolfgang Krause pretpostavlja da grafiti potiču iz sredine VI. stoljeća i smatra da su ih gravirali vojnici nekog gotskog plemena koji nisu bili bliski ovom području. Tineke Looijenga pretpostavlja da je pleme Langobarda, koje je od 535. do 567. g. živjelo u blizini Breze, autor Runskog grafita.
Germanski runski alfabet sa bazilike u Brezi.
Na pojedinim fragmentima stupova nađeni su i latinski grafiti (latinski alfabet, riječ “mise/ricordia/”, slovo “P” i crtež konja). Nađen je i rimski natpis Ulpije Prokule, ugrađen kao spolij. U natpisu se spominju Valens, sin Varonov, (princeps Daesitiatium), odnosno uglednik ilirskog plemena Desitijata i jedan kastel (castellum Daesitiatium). Prilikom iskopavanja u gareži su pronađeni ulomci tegule, rastopljenog prozorskog stakla i avarska strelica.
Zaključak
Ne postoje neke specifične arhitektonske osobine po kojima bi se mogle razlikovati arijanske crkve od katoličkih, osim vrlo važne razlike u orijentaciji položaja temelja. Kada se pogleda način gradnje ranokršćanskih bazilika na području Bosne i Hercegovine, da se vidjeti da su one skoro sve sagrađene po jednom istom principu. Prema načinu gradnje, one su Bosanske bazilike. Od ukupno pedeset šest sigurnih nalaza, pedeset i tri su jednobrodne bazilike, dok ostale tri pripadaju tipu trobrodnih bazilika (Otinovci kod Kupresa, Kumjenovići i Ustikolina kod Foče). Dakle, kao što se može vidjeti, u Bosni i Hercegovini nedostaju bazilike dvobrodnog tipa, a razlog zbog čega je tako, nepoznat je.
Također, jako je interesantna činjenica da je na području Bosne i Hercegovine, otkriveno pet nalaza dvojnih bazilika (basilica gemina). Raspored i odnos ove dvije kultne građevine govori o postojanju dvije crkvene organizacije u jednom mjestu. Jedna je pripadala rimskoj Crkvi, a druga istočnogotskim arijancima.
Isto tako, zanimljivo je da “Bosanske” bazilike u priličnom broju slučajeva imaju veću širinu nego dužinu ili da su građene tako da su im stranice uglavnom jednake, tj. u obliku kvadrata. Jedna od karakteristika ovih bazilika je ta da se krstionice u najvećem broju pojavljuju u sjevernom dijelu objekta, a orijentacija istok – zapad je gotovo redovna pojava kod većine crkava ove zemlje…. Najdosljedniji dodatak ranokršćanskim bazilikama su grobnice na svod. Veliki broj ranokršćanskih sakralnih objekata u sebi krije jednu ili više ovakvih vrsta grobnica i to kao da je uobičajeno u slučaju otkrića ovih građevina, da će se uz nju veoma često naći i grobovi na svod i obrnuto.
Ako se pogleda vremensko razdoblje nastanka bazilika, onda se tu može dati samo jedan odgovor, a to je da preko 90% ovih zgrada potiče iz V. ili VI. stoljeća, dok se za samo neznatan njihov broj može konstatirati da datiraju iz IV. stoljeća.
Dalje, mišljenja smo da je iz gotskog arijanstva nastala bosanska Narodna crkva, iz koje će se razviti Crkva bosanska.
Genetska istraživanja koja su aktuelna posljednjih godina pokazuju da je u genomu (DNK slika) građana Bosne i Hercegovne, u najvećoj mjeri zastupljen ilirski genetski kod – 40%, zatim germanski – 20%, keltski – 15%, onda slavenski – 10%, itd.
Imajući i taj moment u vidu, zaključujemo, da je osnov pravilnog “čitanja” i razumjevanija rane i kasnije istorije Bosne, ilirsko-gotska era dominacije na današnjem prostoru države Bosne i Hercegovine.
Padom Zapadnog Rimskog carstva 476. godine, na prostoru današnje države BiH, jasno, nestaje i rimske vlasti na tlu Bosne i Hercegovine. Sredinom VI. stoljeća, nakon gotskih ratova, Justinijan, car Istočnog Rimskog Carstva (kasnije u historiji prozvano Bizant), samo će formalno obnoviti rimsku vlast, jer ta država nije više imala moći da upravlja ovim prostorima.
Potom dolaze Avari i Slaveni, koji će dokrajčiti tragove rimske civilizacije i sve ono što je još bilo preostalo kao tečevina i naslijeđe tog vremena. Romanizirano stanovništvo se povlači u jadransko primorje ili planinske predjele.
Slijedi razdoblje izoliranosti, od VI. do X. stoljeća, u kojem je prostor Bosne ostao zatvoren za vanjski svijet i o kojem historija skoro da nema podataka.
Desetkovano i bez ikakvih sredstava stanovništvo je nastavilo život na tradiciji, no bez mogućnosti da podižu velika i lijepa pa i crkvena zdanja.
U tom peroidu izoliranosti na našim prostorima, dolazi do formiranja naroda Bošnjaka i najstarije ranofeudalne države kod južnih Slavena, Banovine Bosne.
Izvor: bosanskipogledi.com
