Evropski narodi su odavno imali nazive za svoje mjesece koji su se vezivali za rimske bogove i njihov kalendar. Srbi i Bošnjaci su dugo vremena čuvali uporedo s rimskim i svoje narodne nazive za mjesece. Nazivi mjeseca vezivani su za prirodne pojave i pojedine radove u toku godine.
Kod Srba ti mjeseci su: koložeg, sečko, derikoža, lažitrava, cvijetanj, trešnjar, žetvar, gumnik, grozdober, šumopad, studen, koledar. Ovi nazivi u Srbiji su bili u upotrebi sve do početka 19. vijeka po zapisu Vuka Karadžića u njegovom Srpskom rječniku.
Foto: Milman Parry collection Harvard University
Kod Bošnjaka po objašnjenju Ismeta Rebronje u njegovom Etimološkom rječniku prvi mjesec u godini bio je sjenica ili sijenik po tjeranju sijena po snijegu; drugi mjesec je jagnjilica po mjesecu kada se ovce jagnje; treći je ožujak po šumi koja požuti posebno drijen u ovom period; četvrti je zabijelica – mjesec kada se zabranjuju livade za stada i bijelim motkama se ograđuju livade; peti mjesec u godini je stanovica, mjesec kada se sa stokom izlazi na ljetnju ispašu, to jeste na stan ili nastan; šesti mjesec u godini, župokosnica, vrijeme kada se u župnim mjestima kose livade; sedmi je crešnjerica, mjesec kada je vrijeme trešanja u planinskim predjelima; osmi mjesec u godini je aliđunica kada se na vaširima slavi Alindan, Aliđun; deveti mjesec je vršidbarica kada se vrše žito; deseti je mljivica kada se melje žito; jedanaesti mjesec u godini je četinbrstica rijeme kada ovce počnu da brste četinu, naročito uoči snijega i dvanaesti mjesec je lisnica, vrijeme kada se ovcama i kozama polaže list, to jeste osušeno zeleno lišće iz lisnika.
