VALCER NOĆU
Sreo sam te mraku,
ranjivu i plačljivu
sa uramljenim kamenom u srcu.
Skupljao sam grijehe kroz tvoju bol
kao što prosjaci paru skupljaju.
Na stubištu ispred dvorišta te gledam ljutitu i bajnu.
Moždano posudje tvoje puno talasa, vatre i tišine,
ja sa talasom lijepih uvjerenja bacam dijademe na tvoju glavu.
Ozvezdana sfera u polju zvjezdanije,
grlim te i prisvajam
tvoja bijela put me željom ispuni
i Bog mi sreću dodijeli,
nokturno nas preboli.
PISMO GOSPOĐICI
Milo biće moje, razumijem da sam čovjek kojeg
nikada više nećeš voljeli,
čudno se osjećam, tvoja me hladnokrvnost zabavlja.
Interesuješ me kao moralni princip fiziološkog procesa.
Možda i jesam svo vrijeme na ivici propasti
osim uzajamne ljubavi ne mogu djelati.
Ubjeđivao sam sebe da nijesam pokoran
tvojoj ljepoti što stoji uz tvoj mladi život,
zaljubljenost je tajna koju sebi nijesam priznao.
Sada ti svu dušu otkrivam, budi humana,
zadrži pismo za sebe, iako znam da samo
mrtva usta ćute. Silno želim tvoju ljubav
koju ničim od boga ne zaslužujem.
Jesam ja zaljubljen, u mojim godina to je zabluda,
ali sebi pribavim zadovoljstvo znavši da očuvanje
vrijedi dostojanstva – moj obraz.
I to nije sve, gospođo!
Rijetkost je u ljubavi da se obje vrste uklope
uzajamnim djelovanjem. Rijetkost je vidjeti
tvoje skarletne noge, tvoj besprekorni temelj egzistencije.
Pokreti koji priliče samo tvojim godinama,
daju izgled da strmoglavice u ponor skočim.
Tvoje oči su praznik za moju dušu.
Ali sada je kasno da popijem tvoje suze.
Zbog tebe se osjećam poražen.
U ljubavi pamet ne pomaže naročito, ona najbistrijeg
čovjeka načini glupim.
Nemarna riječ gora je od udarca.
Bol udarca prođe kao voz.
Bol riječ ostaje kao ukopan mrtvac.
Osjećam neodređenu bolnu želju za
povratkom mog prošlog života.
Vežu se teške uspomene koje ne blijede
nego sve više dobijaju obrise kajanja.
Sada iza mene ostaje veče, jedno nesnosno
opredjeljenje pada u brdovite predjele, u sasušeni mir.
Sudbina moja daje povod da imaš
bezobzir o meni.
Znam da tvoja pleća neko drugi ljubi,
nije dostojno da te razuvjeravam,
niije dostojno narušavati pehar nakupljene ljubavi.
Lijepa si kao dijete sa slike na sapunu,
zato mi nemoj sprati sjećanja da sam
i ja nekada bio srećan s tobom.
HODAČ
Hodač po travi,
Simbolično mu ukazuje da je satkan od zemlje.
Žile nožne kao kandže tigra izlaze po koži,
efemerni užitak prirodni.
Hodač želi da se sa prirodom združi
farovi auta sa ceste uz sunce u oči mu blješte, suze mu se prosipaju po licu,
trava mu oštricom vrha prst raspori
-gubi se u pogrebnom zubu.
Biografija
Damir Camić živi u Rožajama, osnovnu školu i gimnaziju završio je u Rožajama. Pravni fakultet je završio na Univerzitetu u Novom Pazaru. Proglašen je za studenta generacije na pravnom fakultetu 2025. godine. Objavio je dvije zbirke pjesama. “Nostalgija ljubavi”(2018); “Harmonija“(2019). Dobitnik je književnih nagrada: Stanislav Preprek 2018, Janoš Siveri 2018, Janoš Siveri 2019, 46. Limske veceri poezije 2018, Krilata Seošnica 2020, Finalista je 47. Limskih večeri poezije i 49. Ratkovićevih večeri poezije za mlade do 27 godine. Objavljivao u časopisima: Avlija, Art fioka, Kazaljka, Fragment časopis, Rožajski zbornik…
