Uspinjanje
Tiho je koračao sarajevskim ulicama trudeći se da ga niko ne primijeti. Nije obraćao pažnju na prolaznike koji bi mu s vremena na vrijeme presijecali put. Jedino na šta se usmjerio bili su spontani taktovi njihovih koraka. Pokušavao je da u sebi upamti tu ritmiku, dok je na naboranom licu osjećao tople sunčeve zrake koji su se prelivali preko Igmana. U jednoj ruci nosio je crvenu jabuku, svježe ubranu u komšijskom dvorištu na Vratniku. Približavajući se kamenom zidu koji je opasavao harem Husrev-begove džamije usporio je da bi, po navici, osmotrio da li ga Harun čeka na kamenoj ploči preko puta Mula Mustafinog dućana. Nije ga uspijevao vidjeti. Prvi put nakon toliko dana. Osjetio je strašnu uznemirenost, hladan znoj mu je natapao dlanove. Okretao se, pogledom ga tražio u grupama ljudi koji su se rasuli čaršijskim ulicama. Na dobro poznatom mjestu stajalo je nekoliko iskljucanih jabuka i hrpa starih papira koji su izmijenili svoju boju. Dječaka nije bilo.
***
Šaćire,
jutra mi sporo sviću. Duge su noći u ovom malom, sarajevskom zagušljivom stanu. Odavno te nema.
Ne dolaziš. Zato ti pišem. Svakodnevno. Znam da ćeš mi opet reći kako ne postojiš i da nikada nisi ni dolazio, kako je sve samo moja fikcija, ali…
Skoro da sam zaboravio miris pešterske zore, rosne trave i crvene jabuke koja bi se razgranala iza roditeljskog doma. Kako sam samo tada bio sretan. Zaista, samo dijete može osjetiti bezuslovnu sreću. Ne sjećam se kada sam se posljednji put smijao. Možda svaki čovjek i ne poznaje stvarnu sreću. Pitam se da li je i to osjećaj koji nam je u životu od Boga dar, osjetimo ga, zavolimo i ako ne uspijemo da ga sačuvamo on nestane i nikada ga više ne možemo povratiti.
Često mi pred očima dolaze slike dana koje su mi pojeli skakavci.
U zatvoru sam…
Tu mi iščezava svaki komad duše. Kada učiniš zločin, pretpostavljam, biva ti lakše. Osjećaš krivicu i ona vremenom jenjava, jer svaki trenutak trebalo bi da posvetiš pokajanju. A ovako, ja tužim, čamim.
Ne osjećam ništa. Zašto?
Može li čovjek biti kriv bez krivice? Postoji li ona uopće ili je to samo percepcija pojedinca? Guši me samoća. Moj jedini korak u život je visoki prozor na vrhu oronulog zatvorskog zida kroz koji, ako imam sreće, rano ujutru se provuče po koji sunčev zrak.
Sa ljudima ne razgovaram. Ne čujem ni pitanja da bih im ponudio odgovore. Mislim da me niko ne primjećuje. Samo mi ti dolaziš često. Čujem te, osjećam, ali ti ne mogu ništa reći. Riječi nekada ne uspijevaju odmah pronaći put. Potrebno im je vrijeme, ali su neuništive, nezaustavljive. Poput vode, izborit će se i napraviti sebi prolaz. Zato ti pišem.
Prošlo je mnogo godina od tada. Starost me iscrpljuje, a i dalje proživljavam isto. Možda nikada nisam ni uspio da pronađem slobodu. Da li ljudi ikada mogu biti slobodni? Četrdeset godina i više pokušavam se osloboditi tereta koji mi je promijenio svaki segment života. Teško je kada ti sude, a ne znaš zbog čega. Još je teže kada te osude, a da ti ne daju mogućnost da barem pokušaš shvatiti krivicu. Osuđen bez zločina, oslobođen bez slobode, živim, a ne osjećam da sam živ.
Pisao sam ti kako me već dugo muči jedan isti san. Snijevam dječaka. Na dnu bunara. Samog. Ostavljenog.
Jednog jutra, prolazeći pored Mula Mustafinog dućana zapazio sam na kamenom pločniku preko puta, dijete sa izraženim crnim kovrdžama. Sjedilo je i radosno podizalo glavu k nebu. Nisam mogao proći a da ne zastanem. Sjeo sam pokraj njega i pružio mu crvenu jabuku, ubranu iz najljepše vratničke avlije. Nije me primjećivao. Bio je slijep. Kao da je Bog želio da ga sačuva i ostavi ga čistog, ne dajući mu da vidi ono što mi očima gledamo. Rekao mi je da se zove Harun. Pričali smo tog dana dugo. Saznao sam da voli ptice i da su mu one jedini prijatelji, i da kada god osjeti neku tugu, one dolaze i razgovaraju sa njim. Zavidio sam mu. Volio bih da i ja mogu pričati sa njima.
Iznenadio je se kada sam mu počeo pričati o svojim knjigama. Dolazio sam mu svakog dana da bih imao sa kim da razgovaram. Najteže mi pada samoća. Zavaravao sam se da sam se navikao na nju. Nakon toliko godina samovanja, siguran sam da se čovjek ne može navići na tu bezgraničnu prazninu.
Pisao sam ti i tada. Govorio sam Harunu da odavno ne dolaziš. Donosio sam mu pisma i čitao mu. Molio me je da mu ih ostavljam. Na poleđini svakog bila je po jedna pjesma napisana velikom Mula Mustafi. Samoća život pretvori u loše napisan dramski komad.
Morao sam ga pitati zašto uzima pisma. Iznenadilo me je. Kada god je neko od prolaznika pružio ruku i dao mu nešto, on je osjećao toliku zahvalnost i mnogo ga je tištilo što nikada nije imao čime da im uzvrati. Sva pisma je kasnije podijelio onima koji su dolazili njemu. Te noći, u praznom stanu, dugo sam plakao.
Pisao sam još više. Svakodnevno mu odnosio ispisane hartije sa isječcima iz priča i poezijom. Osjetio sam kao da se u meni ponovo budio neki novi plam života. Želio sam da Harun osjeti sreću. Sa druge strane, imao sam potrebu i želju da i sam budem sretan.
Osjećam da se nešto iz mene otrglo i da se uzdiže visoko, tamo gdje ljudska ruka ne može doprijeti, tako gdje zavist i zlo ne mogu stići, tamo gdje vlada spokoj i mirišu crvene jabuke.
Uželio sam se rodne kuće, širokih pešterskih polja i krošnjaste crvene jabuke koja se tako raskošno širila preko plota. Moram ići. Zato ti i pišem posljednji put. Znam da ćeš doći. Uvijek si dolazio kada mi je bilo teško. Otići ću danas do Haruna. Ne mogu mu reći da se više neću vraćati.
Obuzela ga je strahovita jeza kada je prišao i vidio sva svoja pisma Ugažena, pobacana, pokisla. Nekoliko opreznih golubova kljucalo je komadiće crvenih jabuka. Zar ga je Harun lagao? Rekao mu je da je sva pisma podijelio prolaznicima. I gdje je sada on?
Zabrinuto je sjeo na pločnik i staračkim rukama pritezao naborano lice. Trgnuo ga je glas uličnog čistača koji je užurbano pokupio pobacane hartije i ubacio ih u kantu. Želio je da pojuri za njim i ljutito mu naredi da ih vrati.
- Zar se tako postupa sa nečijim životom? pomislio je u sebi.
Odustao je. On je to svakako donosio Harunu.
Šaćir će sigurno doći.
U ruci je nosio svezak ispisanih papira. Požutjeli, urolani, nikome ne bi privukli veliku pažnju. Na margini je sitnim slovima bila napisana samo jedna riječ: Uspinjanje. Mislio je da ih da dječaku. Sitnim koracima se uputio prema Vratniku. Isprekidani sunčevi zraci milovali su mu izbrazdane ruke.
Pešterskom ravnicom prolamao se zvuk ezana. Na obali Grabovice jedan dječak skupljao je šareno lišće i od njega pravio feniksova krila. Odnijet će ih večeras do pozorišta u kom će djevojčica svirati harfu. Iznad harema Husrev-begove džamije uzletjelo je jato mladih ptica. Gledao ih je dječak sa izraženim crnim kovrdžama dok je veselo trčao čaršijskim ulicama i raznosio novine. U samom uglu posljednje strane, neko je umjesto vijesti o smrti pisca napisao:
Čovjek nije umro
ako je bar jednu valjanu misao ostavio iza sebe
bar jednu kratku riječ.
To znaš i sam, Šaćire. (Muhamed Abdagić)
Biografija
Dino Lotinac, rođen je 1986. godine u Sjenici. Studije književnosti završio je na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, gdje je odbranio master tezu o tematskim krugovima u poeziji Muhameda Abdagića. Piše književne prikaze, poeziju i prozu. Radove je objavljivao u književnoj periodici. Dobitnik je nagrada na festivalima u Tuzli i Bihoru. Autor je knjige Tragom Uspinjanja, Tematski krugovi u poeziji Muhameda Abdagića.
