Orijantalna zbirka u Historijskom arhivu „Ras” u Novom Pazaru, koja sadrži raličite vrste dokumentata, štampanog knjižnog fonda na arapskom, osmanskom i persijskom jeziku iz 18. i 19. vijeka, svjedoči o zlatnom periodu historije bošnjačkog naroda, ocijenio je danas arhivista osmanistike Enver Ujkanović.
On je za portal Free media rekao da je dovoljno zamisliti da su ljudi sa ovih prostora u periodu osmanske vladavine živjeli u jednoj državi, zajedno sa stanovnicma Jemena na dnu Arapskog poluostrva ili Aližira na zapadu Afrike, te da su se svi slobodno kretali na tom širokom prostranstvu.
„Sva ta vijekovima stvarana građa je svojevrstan svjedok i potvrda karaktera i veličine Osmanskog carstva (unije brojnih država i naroda), gde smo i mi Bošnjaci, pored ostalih muslimanskih naroda, aktivno i ravnopravno učestvovali u njenoj civilizacijskoj misiji. Treba naglasiti da je to zlatno doba naše historije“, kaže Ujkanović.
Ovaj univerzitetski profesor, po obrazovanju orijentalista, objašnjava da je novouspostavljeni državni sistem na našim prostorima nakon pada Osmanskog carstva obrazovnim programima i plasiranjem raznih vrsta stereotipa skoro uspeo ,,zamagliti“ sjaj tog perioda i kod samih Bošnjaka.
„Takvi su se procesi odvijali i u samoj suvremenoj Turskoj, koja je nasljednik Osmaskog carstva. Kao potvrda toga, imamo slučaj da danas u Centralnom državnom arhivu u Sofiji imamo najveći broj osmanske dokumentacije nakon Istanbula. Očigledno je, da je neko imao namjeru da se riješi osmaske građe i nasljeđa, a tako i njene historije, pa je to i najbolja ilustracija i potvrda siline udara i namjere obračuna sa svim što je bilo osmansko“, naglašava Ujkanović.
Na pitanje našeg portala kome je bilo u interesu da potre tragove osmanske historije, on kaže da je novouspostavljena Republika Turska potisnula vjeru na margine društva i promijenila pismo.
„Kao da je neko htio da prekine kontakt Turaka, koji su u verskom kontekstu muslimani, sa arapskim svetom. Tako je došlo do promene pisma, a osmanska građa je pisana arapskim pismom i ona je direktni dokaz kontinuiteta veze između Osmanlija, odnosno Turaka sa arapskim svijetom“, objašnjava Ujkanović.
Ističe da je promjenom pisma stvoren svojevrstan ,,vakuum“ za nove generacije koje nisu mogle da razumiju sopstvenu historiju, jer se dugi niz godina ni sami Turci nisu bavili tom građom, koja im nije bila poznata pošto su zaboravili arapsko pismo.
Ujkanović smatra da sada, kada savremena Turska u kontekstu međunarodnih odnosa pokušava da povrati i zauzme mjesto koje joj pripada, raste i interesovanje za proučavanjem osmanske historijske građe.
„Krovna ustanova kulture u turskoj ,,Junus Emre” vrlo aktivno radi na tom polju. Zahvaljujući tome i ja sam 2013. godine boravio u Ankari na tromjesečnom specijalistikom kursu osmanistike. Za mene to je bilo motivacija da se sa više elana posvijetim radu na promociji Orijentalne zbirke našeg Arhiva“, naglašava on.
Sidžili iz 18. veka, najstariji dokumenti Historijskog arhiva „Ras”
Novi Pazar nosi epitet orijentalnog grada, koji je do 1912. godine bio u sastavu Osmanske imperije, pa tako Historijski arhiv „Ras“ čuva orijentalnu građu nastalu u tom periodu na osmanskom, arapskom i persijskom jeziku.
Ova ustanova je, u saradnji sa Historijskim arhivom Sarajeva, izdala 2012. godine monografiju „Sidžili kadije kaze Novi Pazar“, u kojoj su štampani najstariji osmanski dokumeti iz perioda od 1766. do 1768. godine.
„To je naš najvažniji dokument koji se originalno čuva u rukopisu. Uspjeli smo u okvirima standardne osmanistike da objavimo tu publikaciju. Obradu i prijevod sa osmansko-turskog radio je rahmetli Ahmed Aličić, vrhunski poznavalac osmanskog perioda i osmanistike. Osim toga, imamo i dokumenta koja se tiču katastarskog, odnosno prvano-imovinskog dela, koji ukazuju na to ko je kakvu imovinu i gde posjedovao“, navodi Ujkanović, koji u Arhivu radi od 2008. godine.
On ističe da ova ustanova, osnovana sedamdesetih godina prošlog vijeka, ne može da se pohvali prebogatom Orijentalnom zbirkom, ali da je svaki dokument, ma kako bio mali, za historičare vrlo primamljiv, jer otkriva tajne perioda iz kojeg potječe.
„U sidžilima, odnosno sudskim protokolima, imaju konkretni dokumetni koji govore o rekonstrukciji tvrđave u gradu. Takvi dokumenti su najkompleksniji i sadrže najraznovrsniju građu koja historičarima služi za rekonstrukciju historije. U pitanju je period od samo dve godine, nažalost. Zamislite da ima veći kontinuitet koliko bi tu bilo raznovrsne građe koja bi nam omogućila da se upoznamo sa životom Novog Pazara u tom periodu“, kaže Ujkanović.
Osmanska zbirka dokazuje visok nivo pismenosti Novopazaraca
„Alhamijado literatura kao kulturno nasljeđe–Tedžvid Kur‘ana Fangevi Zade“ predstavlja bibliografski prikaz udžbenika na arapskom jeziku koji su bili u upotrebi u obrazovnom sistemu.
Ta dokumentarna zbirka u izdanju Arhiva, prema riječima Ujkanovića, pruža prikaz o gradivu, ali i nivou znanja, kako nastavnika tako i učenika tadašnjih medresa, što nepobitno dokazuje koliko su ljudi sa ovih prostora poznavali arapski jezik.
„Znanje i pismenost u tom periodu bili su na zavidnom nivou. Mi možda danas nismo ni svjesni značaja kada kažemo da su ljudi tada govorili arapskim, turskim i persijskim jezikom. Ono što je danas engleski, kao dominantan svetski jezik, nekada je bio arapski“, naglašava ovaj novopazarski arhivista.
Dodaje da je u toku bibliografska obrada udžbenika na osmanskom jeziku iz perioda 18. vijeka, iako se smatra da su oni, kao obavezna literatura u skladu sa planom i programom medresa, nastali ranije, u 17. vijeku.
Udžbenici su pisani na osmanskom ili arapskom jeziku i po njima se izučavalo islamsko verovanje, islamsko pravo i arapski jezik.
„To su dokazi kojim se demantuju tvrdnje da je u tom periodu ovo bio grad nepismenosti. Ta teza ne stoji, uprkos tome što neko ne želi da znanje tih jezika valorizuje kao relevantno“, ističe Ujkanović.
Podsjeća da je još čuveni putopisac Evlija Čelebija u 17. vijeku spominjao pet medresa u Novom Pazaru, što je za to vreme značajan broj.
Naglašava da je osmanski, kao zvanični jezik Osmanske imperije, zapravo sinteza arapskog, turskog i persijskog jezika, te da je potrebno poznavanje sva tri jezika da bi se usvojio jezik administarcije u tom periodu.
Na osnovu pisane građe Historijski arhiv „Ras“ je između ostalog izdao i jedino biografsko djelo o muftiji Teufiku efendiji Imamoviću, koji je tu funkciju obavljao na samom zalasku Osmanskog perioda od 1906. do 1916. godine, a 1912. je došlo do smjene vlasti.
„Nažalost, mi nemamo mnogo pisane građe, ali zahvaljujući toj koju imamo, a u saradnji sa Nesipom Pepićem, objavili smo i tu, izuzetno interesantnu biografsku knjigu“, kaže Ujkanović.
Bez ozbiljne analize osmanistike nema objektivne historije Balkana
Ujkanović tvrdi da nije moguće napisati objektivnu historiju na prostoru Balkana bez ozbiljne analize osmanske građe. Moguće su, kaže, samo predrasude i krive interpretacije.
„Postoje razne interpretacije, ali dokument je najautentičnija istina. Ja sam arapski filolog i moje znanje osmanskog jezika nije takvo da bi moglo biti naučno upotrebljeno. Međutim, moj boravak u Ankari dao mi je zadatak da radim na organizovanju i predstavljanju te građe“, napominje on.
Kaže da Arhiv još uvijek nema stručnu osobu koja bi samostalno mogla da se bavi proučavanjem osmanistike, ali da se po tom pitanju situacija u Novom Pazaru mijenja na bolje, jer se javlja sve više saradnika.
„Mi sada imamo nekoliko osoba koje se intenzivno mogu baviti time kao što je kolega Nesip Pepić, koji radi kao saradnik arhiva. Nekoliko izdanja smo objavili, a on je samostalno objavio nekoliko epitafa vezano za groblje u Novom Pazaru. Dobro sarađujemo i sa gostujućim profesorima turskog jezika na Državnom univerzitetu i ne prestajemo da tragamo za stručnjacima koji žele i znaju koliki je značaj proučavanja takve građe “, navodi Ujkanović.
Njegov optimističan ton, kako tvrdi, nije bez osnova.
„Mi unazad pet-šest godina nismo imali nikoga ko bi se time bavio i svako ko bi htio neki dokument da objavi, morao bi da se uputi u Sarajevo. U Srbiji nisam mogao da nađem nikoga ko bi se prihvatio nekog kompleksnog dokumenta, koji bi, u skladu sa standardnima predstavio javnosti. Sada je već situacija drugačija“, kaže ovaj osmanista.
Napominje da je od velikog značaja uključivanje i saradnja svih relevantnih institucija kulture u naučna istraživanja.
„Obrada te vrste građe je po meni najvažniji segment. Često smo bili izloženi upitima o potvrdi identiteta, jezika kojim govorimo, a za sve postoje dokazi u osmanskoj građi, jer smo mi u toj Osmanskoj imperiji bili aktivni učesnici sprovođenja vlasti, sveukupnog života i zamislite da nismo znali kojim jezikom govorimo, da nismo znali ko smo i šta smo?! Zato je važno da se građa istražuje i interpretira onako kakva jeste“, ističe Ujkanović.
On apeluje na sve institucije čiji se rad vezuje za identitet Bošnjaka da podrže projekte koji su svima u interesu i koji na najobjektivniji način dokazuju ko smo, bez ikakve glorifikacije.
„Smatram da bi Bošnjačko nacionalno vijeće (BNV) trebalo u tom pravcu mnogo osmišljenije da pristupi, konkretno osmanistici i njenoj popularizaciji. Treba da uključi stručne ljude za koje se zna da su profilisani osmanisti da budu deo tima koji bi mogao intenzivno i dugoročno da se bavi obradom te građe“, kaže Ujkanović.
Dodaje da je potrebna i tešnja saradnja sa drugim institucijama kulture, ne samo na lokalu, već i šire.
On podsjeća da je Protokolom o saradnji između Osmanskog arhiva iz Turske i Državnog arhiva Srbije još 2015. godine Arhivu u Beogradu poklonjeno 200 hiljada dokumenta.
„Ništa od toga nije došlo u Novi Pazar, ali važno je da jeste u Beograd. Ta građa je dostupna i važno je da postoje istraživači i neko ko želi da se bavi time. To nije ni malo lak posao, već je naprotiv vrlo složen, ali neophodan“, smatra Ujkanović.
Zašto je dubrovački dokument osnova obeležavanja Dana grada Novog Pazara?
Dan Novog Pazara obeležava se 20. aprila, u znak sjećanja na taj dan 1461. godine kada se ime ovog grada prvi put pominje u jednom dubrovačkom dokumentu, a osnovao ga je Isa-beg, turski vojskovođa, koji se smatra i osnivačem Sarajeva, Skoplja i Šapca.
Ujkanović smatra da taj dokument ne bi trebalo da bude polazna osnova za obeležavanje Dana grada.
„U tom dokumentu se navodi da je nekom dubrovačkom trgovcu nešto oduzeto ovde, pa je on uložio žalbu zbog navodne krađe i mi to uzimamo kao osnov za prvi spomen grada. Nismo uradili ništa da odemo u Osmanski institut u Istanbulu pa da sve istražimo“, kaže on.
Na pitanje da li vjeruje da takav dokument postoji, Ujkanović kaže da ne može to tvrditi sa sigurnišću, ali da je neophodno da se istraži.
Potkrepljujući tvrdnju o neophodnosti istraživanja osmanistike, Ujkanović smatra da „nikada ne bismo bili dovedeni u situaciju da ne znamo ko smo i kojim jezikom govorimo“.
„Mi smo sprovodili vlast. Age i begovi sa ovih prostora bili su visoko pozicionirani stalež i nije u redu da neko postavlja pitanje o našem jeziku i identitetu“, zaključuje on.
Izvor: freemedia.rs /S. Ljajić
