Šetnja
Pozvao me u šetnju.
Krenusmo u brda
I on reče da ćemo za sat vremena
izaći navrh.
Odatle puca pogled na ravnicu.
A onda mu zazvoni telefon.
Njegovi obrazi postadoše dvije kamene ploče.
Za sat vremena bio je sto kilometara daleko od mene
prešao tek dvadeseti dio puta na koji je krenuo
prepadnut i uplakan.
Žuna
Ispod krova vazdan kucka
Ko da kosac kosu kuje
Svojim kljunom – štilom oštrim
Podstrešnicu razvaljuje.
Namiriše nemoćnoga
tuče danju, tuče noću
sunce prži – ne osjeća
I sve tako kroz stoljeća.
I u drvo i u nerve
Svugdje stigne crvojedna
Kljunom bije ko čekićem
U vremena nedogledna.
Žuri žuna kroz danove
Sluša kako crvić diše
Pa kad mu se navelani
Nikad nigdje, nikad više.
Svugdje stigne crvojedna
I noć i dan osluškuje
A kada ga ne dokuči
samoj sebi u kljun pljuje.
Izvor: strane.ba
