Bjelina kod Bošnjaka i Hasanaginice
Autor: Elijas Rebronja, direktor Bošnjačkog instituta za nauku, kulturu i umjetnost
Sažetak:
Bošnjaci bijelo vezuju za smrt ili rađanje. Bjelina u „Hasanaginici“ upućuje na sljepilo. Bjelina u gori sluti na bolest i odsustvo života u kršu. Stanovnici dženeta su bijelog lica. Junak ima duboke rane, ali mu lice nije bijelo. Narodni pjevač u uvodnim stihovima ističe hladnoću i bjelinu snijega, koja krije priču o Hasanaginici. Hasan-aga je smješten u bjelinu gore, koja se odnosi na planinu, na čovjeka iz šume, na seljaka, neuglednog po plemstvu, ali hrabrog i velikog junaka. Unuk Saliha Forte, „Sulejman Fortić živeo je u Novome Pazaru i svakako da je znao i baladu o „Hasanaginici“, te je Milman Parry mogao čuti od njega. U islamu i u „Hasanaginici“, bijelo je kao boja svjetlosti i sjaja. Otuda je Hasanaginica bijelog lica jer sija, svijetli i na samom početku pokazuje moć majčinog bijelog mlijeka. Kod starih muslimana čiji su putevi često vodili iz Španije preko Bosne i krša bosanskoga, bijela je bila boja smrti i žalosti.
Bijeli dvori Hasanaginicu doživljavaju kao neprijatelja, osvajača. Otuda ona trči uz kulu kako bi se ispunilo magijsko vjerovanje da se uz bijeli kamen može do rješenja problema i skidanja čini ili magijskog proročanstva. Bjelina i svjetlost je jedan dio bošnjačke ekleksije koji se ne drži niti jednog već zadatog usvojenog pojma. Bogumili nisu bili zaštićeni u Bosni od bjeline i svjetlosti. Pokušaj, Pintorović bega, brata Hasanaginice, da izmijeni sudbinu je uzaludan. Bijeli konji, bijele haljine nevjestine, nisu mogle da otjeraju zle sile. Inače je motiv bijele ptice na bijelom kamenu čest u narodnim pjesmama. Ovdje je bijela ptica Hasanaginica. Ona je bijeli labud pod kojom bijeli kamen ne puca. Na početku Hasanaginice još uvijek dominira toplina istoka i rađanja i bijelo koje daje život. Na kraju dominira Hasanaginica kao žena koja bjelinom ulazi u bljedilo zapada i hladnog ženskog svijeta koji se dodiruje s kamenom te nestaje i prelazi u hladnu bijelu koja je odsustvo svega.
Ključne riječi: bijela boja, slutnja bolesti, bjelina vjernika, nestalnost snijega, bjelina gore, bijeli duvak, bijeli kamen, božanstvo svjetlosti u Bosni, majka, simbolika labuda, sudbina, bošnjačko bijelo.
Bijela boja je zapravo odsustvo svih boja, praznina, nestajanje. Otuda Bošnjaci oduvijek bijelo vezuju za smrt iliti rađanje te prelazak u drugi život. Bjelinom se odbacuje sve ovozemaljsko. Tako usred zime u snijegu nema ničega zelenog, nema života prirode.
Narodni pjevač na samom početku „Hasanaginice“ postavlja retoričko pitanje „šta se b’jeli u gori zelenoj“ i kao da istog trenutka daje odgovor – bjelina. Bjelina na početku upućuje na skriveno slijepilo, na dolazeću bolest. Otuda kod Bošnjaka u Kur’anu:
„I okrenu se od njih i reče: „O Jusufe, tugo moja!“ – a oči su mu bile pobijelile od jada, bio je vrlo potišten“ (Jusuf, 84).
Odsustvo boja iz očiju upućuje na dolazak smrti ili prelazak u drugu dimenziju bjeline. Kod onih koji presele oči su bijele boje jer u njima više nema odsjaja neba i duginih boja.
Narodni pjevač „Hasanaginice“ zahvaćen je slijepilom i daljinom bjeline u gori. Sve na početku sluti na bolest.
Bjelina u očima nastaje i usred velike svjetlosti te sunca i krša koje posebno u Hercegovini daje tu naglašenu odsutnost života u kamenu. Odsutnost života u kršu, a opet prisustvo života u bjelini majčinog mlijeka.
Stanovnici „gore zelene“ nisu u potpunosti bijeli. U daljini je prividna bjelina, bljesak od kojeg se često ne vidi dobro. Stanovnici dženeta tako budu dati bijeli, bijelog lica, nasuprot drugima koji nisu u dženetu i koji su crnog lica. „Na Dan kada će neka lica pobijeliti, a neka pocrnjeti. Onima u kojih lica budu crna reći će se:
„Zašto ste, pošto ste vjernici bili, nevjernici postali? Pa iskusite patnju zato što niste vjerovali“. A oni u kojih lica budu bijela biće u Allahovoj milosti, u njoj će vječno ostati“ (Alu ‘Imran, 106-107).
Možda na samom početku narodni pjevač upućuje na bjelinu i na vjernike koji imaju bijelo, čisto lice, a Hasan-aga usred sržbe dobija boju crnila. Njemu lice nije pocrnjelo od ljutijeh rana, jer su rane na junaku uobičajene. Junak se cijeni po ranama i koliko ih ima. Ne može junak biti ukoliko nema rana. Niti ukoliko mu rane nisu duboke i ljute. Hasan-aga od početka je suprotstavljen bjelini. Njegov dvor jeste bijeli. Rod Hasan-age je takođe bijel, ali su riječi njegove sve osim bijele. Iz bijele knjige crne riječi:
„Ne čekaj me ni u dvoru b’jelome, / ni u dvoru, ni u rodu momu.“
„Al’ je snijeg…“ ističe snijeg i njegovu bjelinu, ali i nestalnost snijega. U bosanskim gorama snijeg je prisutan, hladan, nedodirljiv, prijeteći nastrojen prema čovjeku, ali ljudi znaju da je snijeg prolazan i da će nestati te da za njim dolazi buđenje i radost života i prirode. Narodni pjevač u uvodnim stihovima ističe hladnoću i bjelinu snijega, koja krije priču o Hasanaginici. Priču koju će iz bosanskog krša i naše bjeline prenijeti u knjigu putopisa „Put po Dalmaciji“ (Viaggio in Dalmazia, 1774) talijanskog prirodoslovca, opata Alberta Fortisa. Iz bjeline u bijeli svijet otišla je i prvi put objavljena balada „Hasanaginica“, odnosno, „Xalostna pjesanza plemenite Asan-Aghinize“, (Alberto Fortis, „Viaggio in Dalmazia“, mit Einführung und Bibliographie herausgegeben von Jovan Vuković und Peter Rehder, Otto Sagner – Veselin Masleša, München – Sarajevo, 1974).
Interesantno je da je narodni pjevač Hasan-agu smjestio u bjelinu gore. Gora se odnosi na planinu, na čovjeka iz šume, na seljaka, neuglednog po plemstvu, ali hrabrog i velikog junaka. Bjelina Hasan-age se razlikuje od bjeline Hasanaginice. Vojnik, poštovan i hrabar junak, svojim ranama je dobio status u bosanskome društvu. Hasanaginica svojom bjelinom dolazi iz porodice koja oduvijek čuva ustaljena društvena pravila i norme i kojoj je moral iznad svega. Te dvije bjeline se suprotstvaljaju jedna drugoj i narodni pjevač već bjeline u gori nagoveštava tragični sukob. Ona je od Pintorovića, onih bošnjačkih prviša koji su nosili kićanku na kapi kojom su se razlikovali porijeklom od ostalih.
