Izložba povodom Međunarodnog dana učitelja, otvorena u Sarajevu, ističe važnost učiteljskog zvanja kroz decenije, prikazujući historijske izvore iz Učiteljske škole.
Biti učitelj nije samo profesija nego i poziv. Uloga učitelja u našim životima i životima naših najmlađih je nemjerljiva. Od ranog djetinjstva, oni su naši vodiči, uzori i osobe koje nas uče i usmjeravaju u dalji život. Obrazovni sistem je doživio velike promjene tokom godina što zbog društvenih izazova, tehnoloških ali i ekonomskih pa se tako i učiteljska uloga mijenjala.
U povodu Međunarodnog dana učitelja Historijski arhiv Sarajevo izložio je novu izložbu ,,Učiteljska škola u Sarajevu kroz arhivsku građu Historijskog arhiva Sarajevo”, autorice mr. sci. Aleksandre Pijuk-Pejčić u prostorijama Javne ustanove Gradski muzeji – Olimpijski muzej Sarajevo.
Izložbom je predstavljen razvojni put Učiteljske škole od 1882. do 1972. godine. Autorica izložbe objašnjava da su svi prikazani dokumenti na izložbi istorijski izvori prvog reda kao i da su dio fonda Učiteljske škole u Sarajevu.
„Učiteljska škola u Sarajevu je među prvim otvorenim javnim srednjim školama u Bosni i Hercegovini koju su mogli pohađati đaci svih konfesija i društvenih staleža. Uvijek je imala dobar odziv upisa kandidata, jer je završena Učiteljska škola garantovala zaposlenje. Ovdje su se školavali ne samo đaci iz Sarajeva i okoline, već i mnogi đaci iz drugih mjesta Bosne i Hercegovine koji su smještaj u đačkim domovima dobijali lakše nego đaci drugih škola“, rekla je Pijuk-Pejčić.
Učitelji su bili cijenjen i veoma tražen kadar navodi, te dodaje da su đaci ove škole imali veliki broj stipendista kulturno-prosvjetnih društava u odnosu na druge škole.
Historijski put učiteljstva
„Počeci učiteljstva u Bosni i Hercegovini datiraju od 1882. godine kada je osnovano Obrazovalište za pripomoćne učitelje. Godine 1886, Obrazovalište je pretvoreno u redovnu Učiteljsku školu za koju je izgrađena zgrada na obali Miljacke 1891. godine. U početku, Škola je radila kao trogodišnja, a od 1900. godine kao četvorogodišnja škola u koju su se mogli upisati učenici koji su završili nižu gimnaziju, nižu realku ili trgovačku školu. Izuzetno su primani kandidati i sa nižom školom“, rekla je Pijuk-Pejčić.
Godine 1912. Škola je dobila naziv Muška preparandija u Sarajevu, a iste godine otvorena je i Ženska učiteljska škola. Muška učiteljska škola premještena je iz Sarajeva u Derventu 1914. godine. Međutim, zbog potrebe za učiteljskim kadrom, u okviru Ženske učiteljske škole, počela su se otvarati muška odjeljenja.
„Odlukom Ministarstva prosvjete, 1926. godine odvojila su se muška odjeljenja u posebnu školu i tako je počela da radi Muška učiteljska škola. Školovanje u učiteljskim školama produženo je sa četiri na pet godina od 1929. godine. Školske 1934/35. godine, Muška i Ženska učiteljska škola spojene su u jednu školu koja je od tada nosila naziv Mješovita učiteljska škola u Sarajevu. Od 1963. godine škola se zvala Učiteljska škola ,,Nurija Pozderac”. Taj naziv nosila je do 1972. godine kada je prestala sa radom na više od dvije decenije“, pojašnjava Pijuk-Pejčić.
Šansa za mlade djevojke za sticanje zvanja učiteljice
Otvaranje i postojanje Ženske učiteljske škole u Sarajevu ne znači da je put do poziva učiteljice bio lagan objašnjava naša sagovornica. Dodaje, to je bila šansa za obrazovanje djevojaka i sticanje zvanja učiteljice, ali sa mnogo ponižavajućih prepreka tokom radnog vijeka, jer su „državni sistemi bili nemilosrdni prema učiteljicama“.
„Školska politika povlašteno je gledala na učitelja u odnosu na učiteljicu. I od jednih i od drugih su se očekivale iste kvalifikacije i obavljanje istih dužnosti, ali su im prava bila podijeljena prema polu. Naknade učiteljica bile su manje, a propisi su predviđali zabranu udaje učiteljicama za drugu profesiju osim učiteljske. Drugim izborom partnera, učiteljica je trajno ostajala bez zvanja.“
Po zakonu, kaže Pijuk-Pejčić, jedina prihvatljiva opcija za vrijeme Austro-Ugarske bila je udaja za učitelja ili život u celibatu. Niti za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije, položaj učiteljica se nije navodi znatnije popravio.
„Tada su morale od ministarstva prosvjete tražiti odobrenje za udaju. Ovo je značilo da, ako bi se učiteljica udala bez saglasnosti ministarstva, ostajala bi bez posla, jer je ministarstvo tumačilo kao da je dobrovoljno istupila iz službe. Tek nakon Drugog svjetskog rata došlo je do poboljšanja njihovog položaja“, objašnjava Pijuk-Pejčić.
Upravo iz ovih razloga autorici je bilo veoma bitno da se prisjetimo učitelja i njihovog značaja za naše društvo.
Učitelji bili cijenjeniji prije
„Čitajući izvore, slobodno mogu da zaključim da su učitelji ranije bili više cijenjeni, kako od strane đaka i roditelja, tako i u društvu uopšte u odnosu na danas. Nekada je bilo više zaposlenih učitelja u ruralnim sredinama u odnosu na gradske, dok je danas situacija obrnuta. Nažalost, zajedničko učiteljima u svim društveno-političkim sistemima, pa i danas, je činjenica da su za svoj rad loše materijalno nagrađivani.“
Kako je ovo prvi put da se javnosti predstavljaju dokumenti Učiteljske škole Pijuk-Pejčić je navela da joj je cilj bio da podstakne i druge da više istražuju na ovu temu.
„Izložbom želim da posjetim javnost na značaj koji učitelji i učiteljice imaju u društvu i podignem svijest o važnosti učiteljske uloge u obrazovnom i odgojnom sistemu. Također, želim podstaći dalja istraživanja, budući da ova građa svjedoči o dugom kontinuitetu obrazovanja učitelja u Sarajevu“, zaključila je Pijuk-Pejčić.
Izložba je bila otvorena do 11. oktobra i dostupna za javnost u Olimpijskom muzeju Sarajevo u terminu od 10 do 18 časova.
Izvor: AL JAZEERA
