MIRISOM PROŠLOSTI
Tragom mirisa…
Miris hljeba,
varnike i meda.
Koračajući teferidžom, puteljcima sjećanja…
Kao tog davnog jutra, poslije sabaha.
Mirisom halve, uoči petka.
Misli se vraćaju…
Nekada davno…znali smo ko smo!
Znali smo da cijenimo toplinu pogleda,
protkanog teretom života.
Kao miris pokošene trave…
Tragom davnog magnovenja,
kao treptaj oka…
Dodir ruke, koji miriše na sapun,
boje smaragda…
Neki dodiri su vječni!
Ostala su samo sjećanja.
Na pogled, sa praga…
Čiji nas pogledi sad ispraćaju?
Tragom sjećanja…
Kroz predele prolaznosti.
Mislima koračajući čajrom vječnosti,
punom krošnji dobrote.
Baščom djetinjstva.
Rahmetli nana.
Uvele ruke, od rada više nego od starosti…
Pogledom punim sabura.
Muhabetom bez gibetisanja!
Osmijehom toplim i blagim
koji grije dušu, i danas…
Sa dovama na usnama.
Mi, djeca, razdragana…
Kao ojce na njenoj šamiji.
Sjećamo li se ojca?
Tragom dodira…
Dušom se nekad milovalo!
Sevapilo se nijetom, a ne riječima!
Nur se osjećao u selamlucima.
Muhabeti su mirisali na đulsiju…
Život je bio slađi od razmućenog šerbeta!
Rahmetom nanine duše.
Kao podsjetnik da riječima i djelima,
ostavljamo iza nas isto sjećanje.
Sjećanje zikrom…
Ko nas sad čuva u svojim dovama?
BISERNA KALDRMA
Bisernim sjećanjem…
Teškim rukama, umjesto đerdana,
Kazaz nam kroji ukrase za ruho.
Dodirom svile, oko zvezdanog dugmeta…
Sve nam je sad na dugme!
Pritisnimo pravo za kulturu sjećanja!
Mnogo je slojeva na nama.
Koliko li je tek u nama?
Od majčinog krila, do sadašnjosti…
Neobičan je put, u potkrovlju sjećanja.
Ko nas sad ljulja, blagim riječima?
Bisernim osmijehom…
Dani, kao mjesečeve sjene
obasjavaju albume uspomena.
Od čega su nam đerdani danas satkani?
Od zlatnog praha ili lijepe riječi?
Svako vrijeme svoj đerdan ima!
Život, kao pokidane niske…
Jedan biser tragom očevog zagrljaja…
Drugi biser nepresušnim izvorom sjećanja…
Biser, po biser…na putu do danas.
Ko nam to sklanja paučinu sa sjećanja?
Bisernom kaldrmom…
Fragmentalno se sjećamo…kao juče.
Korak nam je bio lak, život težak a uzdah blag.
Primećujemo li, da asfalt više ne razumije kaldrmu?
Od kad nam treba terdžuman u muhabetu sa našim starima?!
Prihvatamo li bižuteriju života, ili dragulj iskrenosti?
Nekada davno beše cenzura…
Razne nam se ogrlice za sabahajrala, poslužuju.
Kaldrma je uvijek kaldrma…
Biser je uvijek biser.
Kakve god nas društvene promene, na tren obasjale,
marketinškim sjajem!
Jedan, majčinom rukom nizan đerdan,
biserima prolaznosti…
Čije nam ruke, danas, nižu đerdane oko vrata?
