U MESNICI
U prisustvu krvavih bifteka
dijete je vrištalo
strasno. Majka je spuštala
krvavu ruku na
glavu još nerođenog.
Gospodinu su nicale dlake
s nestrpljenjem. Germanski govor
pojačavao je nestrpljenje.
Kobasice su mirovale
u davinčijevskoj svetlosti .
Sve se obrtalo
u bolnosti
koju izaziva kraj.
Ukočenost slezine i tišina klanja.
Tačnost cijena
određivala je preciznu mjeru patnje.
***
Ne znam što tužno je vidjet ljude pokraj mora, kako idu?
Zbog te vječne mase, možda, što ljulja se bez kraja i zalijeva im noge?
Ili zbog tog sunca što ko strašni dekor nad glavama, nad vodom sija, a granice svjetlosti – ko granice života?
Da li zato što šume borovi ko mrtvi bezbrojni horovi?
Ili što ritam vala skladno, tužno nadvisuje sneno, tupo i nejako udaranje našeg srca?
Ili zbog onoga… onoga… što izreći se ne da?
Ne znam što tužno je vidjet ljude pokraj mora, kako idu?
