Kad Austro-Ugari dođoše do Prijepolja, posljednju austrougarsku kotu prema istoku, sa sobom doniješe i „čudo tehnike“ – fotoaparat. Tako trajno ostaviše svjedočanstva o Prijepolju u tom vremenu, o njegovim ljudima, građevinama i gradu koji se godinama poslije mjenjao i širio.
Bataljon austrougarskih soldata brojao je jednog štabskog oficira, četiri kapetana, tri nadporučnika, pet potporučnika, jednog pukovskog ljekara, dva poručnika računovođe, dva kadeta – zamjenika oficira, 526 podoficira i lovaca. Austrougari su u Prijepolju imali kasarne, magacine, apoteku, bolnicu, zgradu vojne administracije, poštu, pa „Jeger šanac“ i „Vajser han“… U Prijepolju su se tada nalazile još tri osmanske pješadijske čete nizama anadolskog pješadijskog puka pod komandom pukovnika Ismail bega.1
Grad je imao dva gospodara, dvije vlasti, dva carstva, dvije vojske…
Jedan od tih vojnika bio je primorac Ivan Lončarić Papić koji tada kao mladi soldat regimente Franja Josifa dolazi u malu sandžačku kasabu. Godinama nakon toga, u svojoj knjizi „Paćuharije“, Lončarić će u priči „Fatima“ pisati o nenadanoj ljubavi koja mu se dogodila u Prijepolju, možda baš jednog momenta kada se vraćao sa smjene na Fatihovim mostu, koji tada bijaše centar zbivanja, posebno za vojnika.
U predgovoru svoje knjige Lončarić piše: „Drago moje Prijepolje, u tebi sam božićevao 1892. i dočekao novu 1893. godinu. Često se sjećam tebe, opisao sam tvoje divne ljude u Paćuharijama“.2
Ivan Lončarić Papić je rođen na hrvatskom primorju, tačnije u Selcima 1870. godine. Radi se o svestranom umjetniku koji je bio nadaren za raznovrsni stvaralački rad. Lončarić Papić je pisao pjesme, crtice, dramske slike, držao je predavanja, bio društveni radnik i slikar, bavio se arheološkim i historijskim istraživanjima, kao i istraživanjima mora, biologije, botanike i astronomije.
Soldatu Ivanu, od svega 22 godine, sigurno je Prijepolje iz 1892. bilo posve drugačije od primorskog mjesta odakle je došao. Ipak, boravak je olakšavalo razumjevanje jezika, tako da je mogao razgovarati sa ostalim stanovništvom. Očito miroljubivim i gostoljubivim, pošto Lončarić Papić kaže da se često sjeća Prijepolja i njegovih divnih ljudi.
Lončarićeva knjga „Paćuharije“ štampana je tek 1933. godine u Vinodolskoj tiskari i sastoji se od više kratkih priča. Ipak, dominira priča o lijepoj Prijepoljki Fatimi i njenom „kudravom bijelom psu“.
1 Milorad A. Krpović, Prijepolje do 1912. (Prilog za proučavanje prošlosti Prijepolja), Savet za prosvetu NOO-e,
Prijepolje 1963.
2 Mujo Bjelopoljac, tekst: „Tragom starih zapisa: Prijepoljska ljubavna priča“, Ekspres Politika, Beograd, avgust
1989.
Soldat Ivan sjedio je zagledan u Lim, gledajući kako se po njemu igraju mali vali. Pričinjavalo mu se kao da mu nešto šapću. U tom momentu na njega se zatrčao jedan pas čuvar. Režao je i lajao. Mladi vojnik se jako uplašio. No, u tom času čuo je glas koji je dolazio iz male kuće koja se nalazila uz sam Lim.
-Hej ti kudrove! Nevaljalo pseto! Sad ću ti prebiti leđa, da nećeš nikad više – govorila je s pendžera nepoznata djevojka.
I ta djevojka preletje preko avlije naglo i lahko poput vile i pas se od straha pokunji… Onda se djevojka okrenu i za čas je već bila na pendžeru.
-Ne bojte se, ne boj te se, molim Vas. Neće Vas. Vidim da ste se uplašili.
-Nisam se prestrašio, rekao sam joj i nisam dalje mogao ništa reći. Jer moje misli nisu bile tako brze, kao što je bio brz njen hod i brzo kretanje njenog tijela, a njen glas je bio tako mio i drag.
Kada je vidjela da se pas umirio, djevojka se sklonila s pendžera.
Ja sam sjeo na kamen i glavu naslonio na pušku, pa sam se zagledao u prazan pendžer.
A onda je prišla pendžeru a u rukama je imala crveni cvijet… Zapjevala je kao slavuj u gaju. I zatreslo se lišće na granama i zašaptali su mali valovi na Limu i zadrhtalo je moje srce… Sunce je bilo na sred neba i ja sam morao poći. Digao sam pušku na rame i pozdravio sam je: zbogom Fatimo! A ona je pjevala slatko i milo sve dok se ja nisam izgubio lagano hodeći na dugačkoj stazi.
Kroz nekoliko dana , opet me je tamo nanijela služba i radosno sam se približavao njenoj kući. Ali se pseto opet svom žestinom zaletjelo na mene. Lajući i zavijajući stalo je na stazu i prepriječilo mi put. Sada ga se već nisam jako bojao, zato što sam znao da će ga Fatima ukoriti. I zaista, u taj čas se otvorio mali pendžer i Fatima viknu na psa koji podvi rep i zguri se pod stubama.
-Nemoj se, nemoj srditi na mene, započeh razgovor sa psom i da mu se umilm bacih mu komadić šećera. On se diže i ponjuši ga, ali ga ne taknu, samo da bi mi pokazao da me mrzi.
-Uzmi, uzmi, govorila mu je Fatima lijepo i milo kao malom djetetu, ali se pas nije obazirao na njene riječi, pa je se ona zastidjela i nestala je s pendžera.
-Nećeš od mene!? Srdiš se na me!?, šaptao sam psu.
-Nećeš da ja Fatimu povedem sa sobom!?
A Fatima je stala iza zastora i slušala.
-Da je povedem tamo do Sarajeva, pa od Sarajeva još dalje, dalje, tamo na more!? Fatima sakrivena iza zastora zapjeva nježno i milo, kao da moli molitvu. U tom času na putu se pojavi visok, suhonjav čovjek hodeći prema meni. Za pasom mu je visio dugački handžar i kada je prolazio pored mene pozdravi me klimajući glavom. Kada je ušao u avliju, pas mu se priljubi, obletajući veselo oko njega. I gospodar ga rukom pomazi po glavi a pas mu poljubi ruku i požali se kako ga je Fatima korila i karala i kako bi ona htjela napustiti dom i poći nekuda daleko. Oni su se valjda razumjeli i sporazumjevali. Zato je Fatin otac zatvorio vrata i pendžere a pas je sjeo ispred gledajući me klimao je glavom i gunđao:
– Sada se ne bojim ni Fatime ni tebe. Ima Fatin otac dva duga handžara, za svaku ruku po jedan. A ja ako se zaletim na tebe…
Ja sam psa razumio, pa sam još dva, tri puta pogledao po tim demirli pendžerima, ali nigdje nije bilo ni ćuha ni duha. Tužan sam se uputio kući, obazirući se za sobom, ali je bilo uzalud. Pas me je dugo pratio, lajući i dugačko zavijajući, kao da je znao da se više nikada nećemo vidjeti.
Od rijeke Lim pa do vrha brijega Jabuke vodi mala prtina i ja sam se puno puta obazirao za sobom. Kada sam došao na vrh Jabuke i zadnji put pogedao na Lim i Fatinu kuću, pričinilo mi se kao da me Fatima zove nazad i da pas zavija: vrati se brzo a ja ću ti do tada čuvati Fatimu!3
Istovremeno ovo je dijo Prijepolje u kojem je soldat Ivan susreo Bošnjakinju Fatimu.
3Ivan Lončarić Papić, Paćuharije, priča: Fatima, Vlastita naklada, Crkvenica, 1933.
u Prijepolju krajem XIX vjeka
Kao što se iz priložene priče vidi
soldat Ivan, nakon što je dva puta
vidio prijepoljsku Bošnjakinju
Fatimu, nije mogao odoljeti a da ne
zabilježi ljepotu njenog stasa,
umilnost njenog avaza, prelijepi
tonalitet njene sevdalinke koju je
čuo iza zastrtog pendžera… Soldat
Ivan je mogao vidjeti lijepu Fatimu
zbog toga što su se neudate
djevojke Bošnjakinje vanjskim
prostorima avlijskim ili gradskim
kretale nepokrivenog lica.
Pokrivanje Bošnjakinja zarom ili
feredžom počinjalo je nakon
njihove udaje.4
Pored ove ljubavne priče Ivana Lončarića Papića, ostale su i fotografije austrougarskih soldata u Prijepolju. Na nekoj od njih je zasigurno i Papić koji živio sve do 1964. godine. Na to vrijeme danas još podsjeća mala katolička kapela na stijeni pored Lima s pogledom na Fatihov most. A možda pisanog materijala vezanog za Prijepolje ima i u zaostavštini Ivana Lončarića Papića koja se čuva u Narodnoj knjižnici i čitaonici u njegovom rodnom Selcu, ogranku Gradske knjižnice i čitaonice Crikvenica. Ova knjižnica je 1981. otkupila iz privatnog vlasništva ostatak pisane ostavštine Ivana Lončarića Papića i postaje vlasnik njegove cjelokupne pisane ostavštine.5
4 Antun Hangi, Život I običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1907. god. , 63
5 OSTAVŠTINA IVANA LONČARIĆA PAPIĆA obuhvaća oko 350 svezaka knjiga, časopisa te rukopisnu ostavštinu koja se čuva u 48 standardnih arhivskih kutija, 28 rukopisnih knjiga i 12 rukopisnih svesaka, te nekoliko uvezanih rukopisnih ‘zapisa’. Ostavština sadrži i brojne dokumente, zapisnike sjednica Poglavarstva nekadašnje Općine Selce i niza drugih ustanova s kraja 19. stoljeća pa do njegove smrti 1964. godine, zatim muzikalije, zavičajnu građu, planove mjesta, razglednice. Ostavština sadrži i niz zabilježenih narodnih pjesama i proze koje su 1933. godine objavljene tiskom u knjizi Paćuharije. Ostavština ima oko 25.000 listova / oko 50.000 stranica rukopisa i dokumenata, a autografskih je stranica oko 8.000 – rukopisi Ivana Lončarića Papića ili rukopisi drugih osoba s njegovim bilješkama. Svaku od rukopisnih knjiga koje je sam izradio (28 knjiga, 12 ‘svesaka’, nekoliko svezaka ‘zapisa’) Ivan Lončarić Papić sam je i ilustrirao velikim brojem javnosti još nepoznatih i nevaloriziranih crteža, akvarela – marine, crteži ljudskih figura, portreti, karikaturne skice i dr. Ivan Lončarić Papić bio je i nadareni književnik – autor stotinjak pjesama, kraćih proznih radova i dr. Bio je i društveni i kulturni pregalac, osnivač niza udruga (Kupališna zadruga, Radnička zadruga sv. Josipa, a jedan je i od osnivača knjižnice u Selcu). Bio je i nadareni slikar te se njegovih 20 ulja također nalazi u ovoj bogatoj ostavštini.
Autor: Almir Mehonjić
