3.
Ljudske olupine u
jednoličnom
Orfejevom pjevanju.
Mirišu crvene ruže puzavice.
Vijugaju zelene žilice
po kamenim zidovima.
Marširamo stoljećima
noge nam smrde
na usirenu krv.
Zauzimamo položaje
u blatnjavim rovovima.
Imaju li kraja svi ti
naši neslavni počeci,
crvenom tintom ispisani!?
Uspavani,
zamračenog uma sutrašnjice,
Zaudaramo na barut, trulež i buđ.
Ogrnuti zlobom. Tumaramo.
Suze izgnanika
nam protiču
kroz nabrekle
i popucale vene.
Svaka naša ispovijest,
na pola puta se završi.
Onda ni o čemu ne pričajmo.
Možda se negdje sretnemo.
Možda nam se kroz mrlju
presjeku drumovi.
I u prah se pretvorimo.
Neka ništa ne nikne,
ako će se zlo širiti.
Ako je sve od ništavila nastalo,
možda nam se pruži prilika
za još jedan krug oko svijeta.
Samo kako,
kada smo svicima
oteli fenjere!?
Mnogo će nam vremena trebati
kako uskladiti sve naše stavove.
Al’ dok se to ne desi,
gradićemo tvrđave
tuđim kostima.
…
BLOOM HOTEL
Fragmenti i mahovine
na uflekanim fasadama.
Procvat uporno kopa
Nešto će se danas roditi.
Mijenjaju me boje noći,
kradu mi slike života.
Gaze me i ovdje klišei
prokleti kameleoni.
Suze na zelenim jabukama,
prostrani bijeli jorgan…
Akvarel čedne djevojke,
sitne kriške sviježeg voća.
Kliziš niz moje suho grlo.
Sitna ledena kiša u Briselu.
Krupne kestenjaste oči Indijke.
Gospodin u crnom frak-odijelu.
Samo ne znam kako sam stigao
i što ću u stihovima Bukolike.
A negdje sam ovu sliku vidio.
Možda je i nekome oteo.
Tvojim leđima i mojim rukama,
milujemo hladne opeke zidova.
Ponovo ti zaspah na grudima.
Dolje na jugu procvjetala duša.
