Bošnjaci kroz historiju, tema je okruglog stola održanog u organizaciji Bošnjačkog instituta za nauku, kulturu i umjetnost, u prostorijama Svječane sale kulturnog centra u Novome Pazaru 25.3.2021. godine. Na samome početku učesnike okruglog stola pozdravio je direktor Bošnjačkog instituta, Elijas Rebronja istakavši da je ovo samo prvi u nizu okruglih stolova koje će Institut organizirati u narednom periodu sa temama koje su aktuelne u bošnjačkom korpusu.
Uvodničar prof. Esad Rahić, predsjednik Društva historičara Sandžaka, govorio je o „Bošnjacima kroz historiju“ i tom prilikom rekao: „da Bošnjaci moraju njegovati svoju sadašnjost na iskustvima iz historije i prošlosti, a sve u cilju afirmacije bošnjačkog identiteta u budućnosti“.
Posebno je značajno bilo izlaganje dr. Rifata Redžovića koji je sugerirao i buduće smjernice rada Instituta sa posebnim akcentom na obrazovanje studenata iz Sandžaka u Bosni i Hercegovini. Redžović se takođe osvrnuo na aktuelne probleme izazvane korona virusom u Novome Pazaru istakavši potrebu za većim angažovanjem medicinskih radnika i nauke u cilju propagiranja vakcinacije i sprovođenja mjera kod naroda ovoga kraja. „Najvažnije je zapravo jačati i razvijati odnose sa Bosnom kako bi se kulturološke i svake druge veze stalno isticile i obnavljale“, rekao je između ostalog dr. Redžović u svome obraćanju.
Jedan od prvih bošnjačkih poslanika u skupštini Repulike Srbije, prof. Rizah Gruda osvrnuo se na aktuelna dešavanja isstakavši da bošnjaštvo svima mora biti na prvome mjestu uz njegovanje dobrih odnosa sa svim narodima iz okruženja.
Doktorand u oblasti jezika i književnosti, Ersan Muhović je istakao značaj nauke i obrazovanja Bošnjaka koji žive u Republici Srbiji.
Dr. turkologije Almira Suljović se također u svojem izlaganju posebno osvrnula na posebne veze sa maticom Bosnom i uputila na kulturološke veze između Bošnjaka Sandžaka i Bošnjaka Bosne.
Fahrudin Đekić dipl. pravnik je istakao da Bošnjaci moraju graditi nacionalne institucije, te konstantno raditi na jačanju nacionalnog identiteta i postizanju konsenzusa o ključnim nacionalnim pitanjima i interesima.
O posebnim i kulturološkim vezama sa Bosnom posebno je govorio Aladin Imamović, direktor hora „Đulistan“ i osnivač festivala „Stari grad“ koji je između ostalog ukazao na potrebu stalnog širenja ideje bošnjaštva i kod naroda u Sandžaku i u cijelom regionu.
Suad Zoranić je govorio o značaju medija u objašnjavanju svih tema koje su značajne za Bošnjake u Republici Srbiji.
Dr. orijentalistike Mensur Zukorlić je govorio o Bošnjacima u vjerskom segmentu i uticaju vjere kroz historiju na formiranje bošnjačkog identiteta.
Mr Hasna Ziljkić se osvrnula u svojem izlaganju na bošnjačku historiju u segmentu književnosti, a posebno u oblasti alhamijado književnosti koja je prisutna i u Bosni i u Sandžaku.
Na skupu je bilo riječi i o predstojećem popisu stanovništva uz konstataciju da se već na narednom okruglom stolu mora više govoriti upravo o ovoj temi.
Sa skupa su upućene i inicijative i zaključci u kojima se nalaže da se što hitinije formira komisija sa dr. Redžovićem na čelu, koja će sa predstavnicima grada pokrenuti buduće razgovore sa nadležnim institucijama u Bosni i Hercegovini u cilju poboljšanja položaja studenata iz Sandžaka u Bosni.
Također je odlučeno da se radi na jačanju veza sa Bosnom i razmjeni naučnih, kulturnih i umjetničkih sadržaja sa svim Bošnjacima u regionu.
Redakcija portala sandžakdanas
U nastavku teksta slijedi uvodno izlaganje prof. Esada Rahića na okruglom stolu Bošnjaci kroz historiju: „Prvi pisani izvori koji govore o zemlji Bosni, rijeci Bosni i državi Bosni su Ajnhardova “Franačka hronika”, zatim djelo bizantijskog cara Konstantina Porfirogenita “De administrando imperio” i “Ljetopis popa Dukljanina. Bosna se pominje vrlo rano kao unutrašnja sklavinija, što nam ukazuje na ranu postojanje jedne slavenske države na ovim prostorima, između provincija Dalmacije i Panonije, u središtu nekadašnje rimske provincije Ilirikum.
Zasigurno je da su slavenski doseljenici u vrijeme kolonizacije Balkana bili pod vrhovnom vlašću avarskog kagana, čiji je vladar zemlje nastanjene Slavenima u centralnom i sjeverozapadnom dijelu balkanskog poluotoka podijelio na banovine i županije, kojima su upravljali od njega postavljeni činovnici banovi i župan
Avari su 798 godine doživeli katastrofalan poraz od franačkog kralja Karla Velikog, nakon čega sa evropske historijske scene nestaju i avarska država i avarski narod. Upravo taj događaj koriste Bošnjačka plemena i krajem osmog stoljeća formiraju svoj nezavisni državni nukleus i to upravo na prostoru gornjeg i srednjeg toka rijeke Bosne koje je nekada nastanjivalo ilirsko pleme Dezitijati koje će procesom asimilacije svoje etničko tkivo utkati u etničko tijelo bošnjačkog naroda.
Drugi izvor za povijest Bosne je hronika Popa Dukljanina. Ova hronika navodi da postoji država Bosna, neposredno sa drugim slavenskim državama, to jest sa Hrvatskom i Raškom i da se ona prostire od rijeke Drine do mora. Dukljanin također pominje historijski maglovitu ličnost kneza po svoj prilici bosanske sklavinije Budimira koji je vladao krajem devetog i početkom 20 stoljeća, sa kojim se povezuje održavanje čuvenog Duvanjskog sabora na Duvanjskom polju, koje je moglo uslijediti 866 godine.
Znaci rane bosanske državnosti naziru se i Franačkim analima. Tu se govori da u prvoj polovini desetog stoljeća postoji regiju “Regio Ratimiri dicis”, to jest država smještena između franačke i Bugarske države, a južno od Save, dakle u Bosni. Protiv kneza Ratimira franački kralj Ludvig je poslao veliku vojsku s ciljem da ga porazi.
Svi oni hrvatski i srpski istoričari koji govore da je Bosna oko četiri stoljeća bila samo običan geografski pojam ili oblast u kojoj se navodno preddržavno plemensko uređenje održalo duže nego u drugim južnoslavenskim zemljama, nemaju odgovor na pitanje kako to da hrvatski i srpski susjed, koji je već navodno formirao svoju državu stoljećima ni najmanje ne smeta toj oblasti, koja se nesmetano društveno i politički razvija i uspijeva da ostane samostalna bosanska Bosna.
Osim svoje države koja ima začetke od kraja osmog stoljeća i svog bosanskog jezika, Bošnjaci su stvorili i svoje posebno pismo takozvanu bosančica, jedan specifičan oblik brzopisne ćirilice, koja će u doba osmanske vladavine se razvijati u dva pravca: kao begovska i kao franjevačka bosančica. Uporedo sa sve jaćom afirmacijom bosanske države, sve više i jače se afirmiralo i etničko ime, najprije u obliku Bošnjani, a kasnije Bošnjak. To ime koliko je do sada poznato prvi put se pominje u carskoj tituli bizantijskog cara Manojla Prvog Komnina 1166. godine.
Splitski pjesnik Marko Marulić (1450-1524) u “Molitvi suprotivu Turkom” Bošnjacima daje ravnopravno mjesto sa drugim narodima i njihovoj velikoj zasluzi u borbi protiv Turaka.
Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i početka 15. stoljeća) u spisu “Skazanie izjavljeno o pismeneh” spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski.
Kod starijih južnoslavenskih pisaca Bošnjaci stoje uvijek uporedo i ravnopravno uz druge južnoslavenske narode. Na tom gledištu stoje na primjer južnoslavenski protestantski reformatori u predgovoru Novom zavjetu koji je štampan 1562. godine glagoljicom, gdje nabrajaju narode, a među njima i Bošnjake. Ivan Tomko Mrnavić 1626. godine smatra Bošnjake ravnopravnim sa Hrvatima, Srbima i drugim narodima i kada govori o reformi hrvatskih liturških knjiga, naravno pominje između ostalih naroda i Bošnjake. Jedan od prvih južnoslavenskih gramatičara Bartolomej Kašić priznaje Bošnjake ravnopravnim Hrvatima, Srbima i drugim narodima u svom djelu “Rituali rimski” 1640 godine. Grof Đorđe Branković u proglasu koji je izdao u Oršavi 12. juna 1689. godine, također se obraća i Bošnjacima. Ravnopravno mjesto Bošnjacima dao je i Andrija Jambrešić u svom riječniku štampanom 1742. godine u Zagrebu, gdje takođe između ostalih naroda pominje i Bošnjake.
U istočnim ili islamskim izvorima, bilo da potječu od stranaca bilo domaćih ljudi, narod se u Bosni označuje Bošnjacima. Mnogi naši ljudi koji su se istakli u političkom, vojnom, literarnom ili naučnom životu Osmanske imperije s ponosom uz svoje ime stavljaju etničku oznaku Bošnjak. Poznati turski putopisac Evlija Čelebija pun je hvale za Bošnjake za koje kaže da se oni zovu Bošnjacima, ali oni više vole da sebe nazivaju Bosnevijama. Evlija Čelebija zajedno sa gotovo svim turskim piscima smatra Bošnjake jednom posebnom cijelinom, pa navodi i neke njihove etnopsihičke značajke.
Još podrobnije govori o narodnim značajkama Bošnjaka Šućri Hasan-efendija rodom iz Halepa umro 1693/4. godine, koji u svom perzisko- turskom riječniku govoreći o odlikama raznih naroda kaže da su Bošnjaci poznati po svojoj blagosti i dostojanstvu. Znanje im je ispravno, razumijevanje zdravo, razmišljanje vjernost i povjerljivost njihova su svojstva. Polet im je velik i visok, a imaju i udio u časti, slavi i državničkim položajima. Naginju ka dobrotvornim djelima.
Dubrovčanin Andrija Kačić Miošić iznosi čak i tvrdnju da su Bošnjaci i Marko Kraljević i Miloš Obilić i Senjanin Ivan.
Iseljenici iz Bosne bez obzira kojoj konfesiji pripadali i nakon doseljenja u nove krajeve zadržavali ime Bošnjak. Kao Bošnjaci poznati su iseljenici u Turskoj, Siriji i Tunisu. Bošnjaci u Republici Turskoj iako ih razdvajaju od stare domovine tri pa i četiri generacije, oni su i dalje deklarišu kao Bošnjaci. Većina njih još uvijek govori, kako oni sami kažu bosanskim jezikom. Obično su nastanjeni u grupama, dobrim dijelom čuvaju svoje stare običaje, pjesme i nastoje da se žene međusobno.
Svoj jezik su nazivali bosanskim, a sebe imenom Bošnjak ne samo stanovnici Bosanskog pašaluka kome je pripadao i Novopazarski sandžak nego i muslimani i Smederevskog sandžaka, kao i muslimani današnje Crne Gore na područjima koja su nekada pripadala Bosanskom ili Skadarskom sandžaku. Također se tako nazivalo i muslimansko stanovništvo slavenskog porijekla sa Kosova. Ime Bošnjak bilo je osnovno narodno ime u velikoj južnoslavenskoj muslimanskoj dijaspori u Mađarskoj ili Unđurovini koja je tamo postojala od 1526. do 1717. godine. Također su imenom Bošnjak sebe nazivali muslimani nastanjeni na teritoriji Dalmacije, Hrvatske i Slavonije u periodu osmanske vladavine nad ovim krajevima. Muslimani crnogorskih gradova kao što su Podgorica, Nikšić, Kolašin, Spuž i tako dalje, osjećali su se Bošnjacima i svoj maternji jezik su nazivali bosanskim.
Koliko je u Novopazarskom sandžaku bilo prisutno osjećanje pripadnosti zajedničkoj otadžbini Bosni i bošnjačkom nacionalnom korpusu pokazuju i stihovi mnogi Bošnjački pisaca iz Novopazarskog sandžaka. Čuveni Bošnjački novopazarski pjesnik Ahmed Ali Gurbi Baba koji je živio u XVIII vijeku ponosan i pun patriotizma pjeva:
“Hodi i počuj
Bosna je moja zemlja,
a Novi Pazar boravište moje…”
Duboko urezano saznanje o svom maternjem bosanskom jeziku i pripadnosti bošnjačkom narodu prisutno je i u stihovima drugih sandžačkih pjesnika iz prošlih stoljeća kao iz novijeg doba kao što su naprimjer: autori najpoznatijih mevluda – Salih Gašević i Arif Brkanić Sarajlija, pisci kasida Ibrahim Biočak Pačariz i Nazif Šušević, zatim sandžački Homer – Avdo Međedović i drugi.
Bošnjaci su samostalno ili na nečijoj strani bili učesnici mnogih slavnih bitaka. U nekima su bili pobjednici, a u drugima poražena strana. U bici kod Bileće 1387. godine izvoljevali su sjajnu pobjedu nad Osmanlijama, u bici na Kosovu polju pomogli su srpskom knezu Lazaru i najviše zadali muke Osmanlijama. Bosanski sandžak-beg Jakub-paša je do nogu potukao hrvatsku vojsku u bici na Krbavskom polju 1493. godine, a 20.000 Bošnjaka je učestvovalo 1526. godine u bici sa Mađarima na Mohačkom polju; u bici kod Banja Luke 1737. godine Bošnjaci predvođeni Hekimoglu Ali-pašom su do nogu potukli austrijsku vojsku i spasili od austrijskog osvajanja ne samo Bosnu, već i cijeli evropski dio Osmanske imperije. 1831 godine Bošnjaci predvođeni Husein-kapetanom Gradaščevićem izvojevali su kod Lipljana blistavu pobjedu nad sultanovom vojskom. Bilo je i teških bošnjačkih poraza, kao što je bitka kod Siska 1593. godine, kada je izginuo cvijet bošnjačkog plemstva ili boj na Mišaru 1806. godine.
Od kraja 16. pa do početka 19. stoljeća traje izgradnja nacionalne svijesti Bošnjaka. Osnovni kameni međaši tog historijskog procesa su bitka kod Siska 1593. godine i uspostava odžakluk timara ili nasljednih feudalnih posjeda 1594. godine, što je označilo početak bosanske i bošnjačke nacionalne posebnosti. Potom uspostava ajanskog vijeća u Travniku kao najvažnijeg upravnog organa u pašaluku Bosna, zatim boj pod Banjalukom 1737. godine, gdje su svi društveni slojevi Bošnjaka zajednički od austrijanaca odbranili svoju domovinu Bosnu i ujedno spasili Osmansko carstvo od propasti.
Već od kraja 18. i početka 19. stoljeća u zvaničnim osmanskim dokumentima centralne administracije srećemo izraze “Bosnak mileti” i “Bosnak kavmi” što se ne može prevesti nikako drugačije nego Bošnjački narod. Pokret Huseina-kapetana Gradaščevića predstavlja kulminaciju toga razvoja. Bošnjaci se tada na Balkanskoj i Evropskoj sceni pojavljuju kao politički narod, to jest kao nacija. To je historijska činjenica koju niko ne može osporiti. Inače Gradaščević u korespodenciji sa bečkim dvorom i sa knjazom Milošem Obrenovićem svoj narod naziva Bošnjacima, a bečki dvor i knjaz Miloš koristi termin Bošnjaci kao oznaku naše nacionalnog imena.
Svi do poslednjih decenija druge polovine 19. stoljeća kod bosanskih Srba, a još manje kod bosanskih Hrvata, nije bilo ni najmanje ni srpske ni hrvatske nacionalne svijesti. Današnji bosanski Srbi su sebe nazivali tada Bošnjacima pravoslavcima, a bosanski Hrvati Bošnjacima katolicima. Srbi su sebe nazivali još i imenima: rkač, rišćanin i Vlah, a Hrvati imenima latini i šokci. Pomanjkanje nacionalne svijesti kod bosanskih pravoslavaca dovelo je do toga da je sredinom 60-ih godina pretprošlog vijeka u Sarajevu osnovano društvo za širenje srpskog imena u Bosni. Osnivač društva je bio monah Teofil Bogoljub Petranović, rodom iz Dalmacije, koji je avgusta 1863. godine došao u Sarajevo, za učitelja srpske realke. Članovi društva su izlazili na sarajevske carine, sačekivali seljake kojima su govorili da oni ne treba da se zovu rišćani ili Vlasi nego Srbi. Prema savjetima Vase Pelagića, djecu su presretali i davali im bombone tražeći zauzvrat da govore da su Srbi.
Ubrzo zatim osnovano je slično društvo među sarajevskim katolicima u cilju propagiranje imena Hrvat. Osnivač društva je bio Klement Božić, dragoman pruskog konzulata, a pomagali su mu uglavnom mladi franjevci. Proces nacionaliziranja je bilježnio efikasnije rezultate kod bosanskih pravoslavaca, nego kod bosanskih katolika.
Pored srpstva i hrvatsva kao nacionalnih ideja koje se tek pojavljuju od druge polovine 19. vijeka, kroz sva minula stoljeća bila je prisutna ideja Bošnjaštva. U Bosni razlikujemo u odnosu na to ko su bili propagatori bošnjaštva kao sveukupne nacionalne ideologije: franjevačko bošnjaštvo i begovsko bošnjaštvo i Kalajevo bosanstvo ili bošnjaštvo. Pretečom nacionalno bošnjaštva možemo smatrati Filipa Laštrića koji je rođen 1.700. godine u Očeviji pored Vareša, a umro u Kraljevoj Sutjesci 1783. godine. Boreći se za prava bosanske franjevačke provincije on se se istodobno zalagao za zemljišni i narodni integritet Bosne. Bosanski franjevci odgajani su u slavi bosanske franjevačke provincije upirali su oči u nekadašnju samostalnu bosansku državu u kojoj su gledali nacionalni ideal. Takvih su nazora u nacionalnom pitanju bili su i ostali franjevci: Ivan Frano Jukić, Martin Nedić, a nešto kasnije Anto Knežević.
Svakako najizrazitiji predstavnikom nacionalnog bošnjaštva treba smatrati Antu Kneževića, koga nazivaju ocem modernog bošnjaštva. Kako praktičnom djelatnošću tako i teoretskom odbranom Knežević se posvjetio radu na oslobođenju Bosne dokazujući uz to da Bošnjacima pripada to s obzirom na njihovu historijsku afirmaciju isto pravo na posebnu nacionalnost kao Srbima i Hrvatima. Knežević je vjerovao da će nastati jugoslovensko carstvo čija osovina biti Bosna. Teoretski je Knežević opravdavao svoje nacionalno bošnjaštvo time što je Bosna imala i ima svoju slavnu historiju. A uz to je isticao i neke kulturne momente kao: vlastito pismo Bošnjaka – bosančica, što mnogi drugi slavenski ogranci imali nisu kao obilnost i čistoću jezika, kojim su se oduševljavali i mnogi spisatelji kao što su Gradić, Mikalja, Jagić i drugi.
Nepovezano i nezavisno od akcije Jukića, Kneževića i ostalih, u uslovima kada se već bio dobro učvrstio srpski nacionalizam, a hrvatski sve više potiskivao bošnjaštvo kod katolika, javljaju se i sa muslimanske strane pokušaji da se stvori jedna bosanska nacionalna ideologija. Pokušaj s muslimanske strane javio se još u doba osmanske vladavine. Istaknutim predstavnikom takvog ideološkog nazora valja smatrati Mehmed-bega Kapetanovića Ljubišaka, prvog Bošnjaka koji je počeo da izdaje brošure i knjige štampane latinicom i ćirilicom. U svojim brošurama “Šta misle muhamedanci u Bosni”, Sarajevo 1866., i “Budućnost muhamedanaca u BiH”, Sarajevo 1893. godine, Kapetanović stoji na stanovištu da su Bošnjaci ogranak viteškog jugoslovenskog naroda jednako kao i Srbi i Hrvati I da su pored privrženosti njeri ostali jako privrženi svojoj nacionalnoj posebnosti. U duhu ovakvih shvatanja izlazio je od 1891. godine i list “Bošnjak” koji je imao zastupati interese muslimana, tim prije što i katolici i pravoslavci imaju već takve listove.
Glavni akteri ovog bošnjaštva bili su muslimanski begovi u Bosni i Hercegovini.
Kao glavnog zagovornika muslimanskog bošnjaštva u novije doba možemo smatrati Husagu Čišića iz Mostara, istaknutog opozicionara iz vremena austrougarske okupacije, koji je jedno vrijeme za stare Jugoslavije bio i mostarski gradonačelnik. Čišić je bio za to da bošnjaštvo kao ravnopravan faktor sa srpstvomom i hrvatstvom treba da bude o okupljeno pod zajedničkim jugoslovenskim bajrakom. On je inače odbijao integralno jugoslovenstvo jer u njegov hemijski sastav nisu unešene tvari svih interesenata podjednako.
Na identičnim pozicijama stajao je potkraj svoga života i Suljaga Salihagić koji u svojoj brošuri “Mi bosanskohercegovački muslimani u krilu jugoslovenske zajednice” Banja Luka 1940. godine. On istče da jugoslovenski muslimani imaju svoje nacionalno ime Bošnjak i svoj maternji jezik – bosanski.
On nije protiv jugoslavenske zajednice, ali je protiv toga “da ostale dvije vjerske jedinice kriju svoje vjersko ob pod nacionalnim imenom, a mi ostajemo sa našom masom pod vjerskim bajrakom, tako da nas kao vjersku i nacionalno neopredeljenu grupu stalno prikazuju i napadaju. Jer ako jedan isti jezik može imati dva različita imena za što ne može imati i treće”, pita Salihagić.
Prvi pokušaj da se bošnjaštvo proširi na sve stanovnike Bosne bez obzira na vjeroispovijest inicirala je još centralna osmanska vlast u sklopu državnih reformi koje sprovodio već Omer-paša Latas početkom pedesetih godina pretprošlog vijeka. U tome je imao podršku jednog dijela bosanskih franjevaca kod kojih se održao kontinuitet tradicije o postojanju Kraljevine Bosne i bosanske katoličke provincije “Bosne srbrne”. Organizirani pokušaj na izgradnji jedne bosanske nacionalne ideologije činjeni su i za vrijeme vlasti Šerif Osman Topal-paše, poslednjeg velikog bosanskog namjesnika. Bio je vezir u Bosni od 1861. do 1869. godine. On je odlučno nastojao da Bosnu izvede na put buržoaskog razvitka. Budno je pratio nacionalističku literaturu i propagandu u Bosni i proučavao političko raspoloženje i koncepcije franjevaca i srpskog građanstva. Osman Topal-paša se može smatrati inspiratorom i tvorcem ideje interkonfensionalnog bošnjaštva koje će kasnije Benjamin Kalaj uporno zastupati. Po toj koncepciji postoji bosanski narod koji je historijski vezan za osmansku državu, ali koji i unutar te države je zadržao svoje narodne osobenosti, tako da izražava narodnost u punom smislu. Ta narodnost nije samo genetička, nego je historijski vezana za Bosnu, upravljena i ograničena njome, te je ostala nepovrijeđena različitošču vjeroispovijesti. Izraz te narodnosti su autonomističke težnje Bosne koje su tada bile u skladu sa sistemom koji je uveden u Osmanskom carstvu. Organizacija Bosanskog vilajeta u to doba je teoretski odgovarala stepenu političke autonomije i davala je mogućnost njenog daljeg proširenja.
Nakon početnog prohrvatskog kursa koji je u prvi mjesecima nakon okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske sprovodio general Filipović u Bosni i Hercegovini će zahvaljujući je ministru financija Benjaminu Kalaju, kao vrhovnom poglavaru Bosne i Hercegovine otpočeti sprovođenje kursa bosanstva ili bošnjaštva. Već 1883. godine govorni jezik u Bosni i Hercegovini od strane Austrougarske vlasti nazvan bosanskim jezikom. Od 1866. godine počinje i zvanično sprovođenje nove nacionalne politike koja je imala za cilj oslanjajući se na historijski tradicije bošnjaštva da učvrsti osećanje zemaljske i etničke bosanske posebnosti. Kalaj je istakao bosansko nasuprot različitim nacionalnim idejama u Bosni i Hercegovini. Ovo bosanstvo koje je Kalajevim nastojanjem krajem osamdesetih godina dobilo obilježje jedne političke ideje sa spoljnim simbolima grbom i zastavom, oštro je napadaju u srpskoj i hrvatskoj štampi i publicistici. Pri tome se neosnovano tvrdilo da je to bosanstvo izmislio Kalaj. Ovaj stav savremene srpske i hrvatske propagande preuzela je kasnije neopravdano i historijska literatura pa se često sreće mišljenje da su bošnjaštvo i bosanstvo navodno Kalajeva fikcija stvorena dekretom. Ovakava stav je međutim apsurdan. Kalaj je kao historičar i političar dobro znao historijski tok bosanske prošlosti. Kalaj isticao da on nije izmislio ni ime Bosne, ni ime Bosanci, pa prema tome ni bosanstvo, ni bosanski jezik. To je bilo potpuno tačno. On je pravilno zapazio da se ova zemlja uvijek osećala kao nešto posebno i nije marila za svoje najbliže rođake i susjede osim ukoliko ih je mogla počiniti. Za razliku od najvećeg dijela osmanske uprave gdje se pod Bošnjacima podrazumijevaju prije svega južnoslavenski muslimani Bosne, Po Kalajevoj koncepciji bošnjaštva u političkom smislu ne čine samo bosanski muslimani, već i katolici i pravoslavci. U takvom Bošnjaštvu nisu mogli naći adekvatan izražaj posebni interesi i težnje muslimana koji su se također se osjetili ugroženim. Ti posebni interesi i težnje još su manje mogli naći mjesta i oduška u srpstvu i hrvatstvu. Nacionalno diferenciranje Srba i Hrvata vršilo se na podlozi religioznih razlika sa osloncem na Srbiju, odnosno na Hrvatsku. Takav oslonac na jedan istovjerski nacionalni pokret kod nas muslimani nisu imali. Tako se njihova nacionalna identifikacija u austrougarskom periodu i kasnije izražava u religioznoj nominaciji.
Međutim, poslije okupacije sve do početka 20. stoljeća upotrebljavao se za muslimane pod utjecajem Austrougarske administracije naziv Muhamedaner, Muhameddanac, odnosno muhamedovac. Pod utjecajem austrougarskih vlasti taj je naziv usvojio i Mehmrd-beg Kapetanović Ljubišak. Poznata Hormonova zbirka muslimanskih narodnih pjesama prvi put 1888-1889. godine objavljena je pod nazivom “Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i Hercegovini”. Bosanski muslimani su tražili da se naziv muhamedanac za bosanske muslimane odbaci. U tom smislu objavili su istovremeno svoje članke Osman Nuri Hadžić u Beharu od 1. oktobra 1900. godine, te Hivzi ef. Muftić u listu Bošnjak od 13 septembra iste godine. Zemaljska vlada u Sarajevu je naredbom od 15. juna 1901. godine naredila da se službeno prestane sa upotrebom naziva muhamedanac i da se za pripadnike islamske vjeroispovijesti upotrebljava samo naziv musliman. Do danas je naziv muhamedanac isčezao. Naziv musliman je postao kao Jedna vrsta kompromisa, pošto se stari naziv nacionalni Bošnjak nije mogao s obzirom na zvaničnu nacionalnu politiku u Bosni i Hercegovini prihvatiti. Kao završni udarac Bošnjacima i njihovim ranijim izvornom nacionalnom poimanju bio je zadat 1907. godine. Naime, pod pritiskom srpskog i hrvatskog političkog pokreta, a zahvaljujući i popuštanju muslimanskog begovata koje je zbog svojih ekonomskih interesa popustilo po ovom pitanju, Zemaljska vlada je konačno 4 oktobra 1907. godine jednom internom naredbom obavjestila sve organi vlasti da se zemaljski jezik ima od tada svuda službeno nazivati srpsko-hrvatski. Time je zvanično ukinut bosanski jezik. Kako je među Bošnjacima bio duboko ukorijenjen naziv za svoj jezik bosanski jezik, to je njima posebnom odlukom zemaljske vlade od 29. novembra 1907. godine dozvoljeno da se u okviru svojih samoupravnih institucija i škola svoj jezik i dalje nazivaju bosanski jezik.
Pri konstituisanju najmasovnije političke stranke Bošnjaka u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca, kasnijenazvanoj Kraljevina Jugoslavija, Dr. Mehmed Spaho je pokušao da je registruje kao Jugoslovensku bošnjačku organizaciju, ali mu vlasti nisu dozvolile, već je morao da je nazove Jugoslovenska muslimanska organizacija-
Uprkos svim historijski, preprekama bošnjačka nacionalna svijest kod našeg naroda je još uvijek vrlo prisutna. Proročanski djeluju riječi Dositeja Obradovića koji je svojevremeno rekao: “Bošnjak i Ercegovac Turčin on se Turčin po zakonu zove, a po rodu i po jeziku, kako god su bili njegovi čukundedovi, tako će biti i njegovi poslednji unuci. Bošnjaci i Ercegovci dokgod Bog svet drži. Oni se zovu Turci dok Turci tom zemljom vladaju, a kada se Turci vrate u svoj vilajet, odkuda su proizašli, Bošnjaci će ostati Bošnjaci i biće što su njihovi stari bili”.
