DOKAZ
Bješe to hladna zima 1946. godine.
U naslijeđe je ostavila zavejane tragove…
Utabane toplotom prijateljstva i korakom hladne sudbine…
Stara, trošna kuća na desnoj strani Mojstira.
Zima hladna, a kuća topla.
Iz dana u dan…
Kroz dimnjak je lagano, neosjetno
i nepovratno ta toplota odlazila.
Fatima i Ljutvo.
Bješe to njihova posljednja zima, u toplom ušuškanom domu…
Ljutvo, radnik, vrijedan čovjek u srednjim godinama.
Teških umornih ruku – još umornijih očiju.
Fatima, nježna žena, u najljepšem dobu.
Nedosanjanih snova, šarama ćilima bojila je dane.
Sa dobrotom u grudima i zenicama kvasnih od čekanja.
U toj toploj kući, često usamljena, samo u društvu svojih želja.
U neposrednoj blizini, preko blatnjavog seoskog puta.
U blizini stare drvene ograde, koju je sagradio još za života dobri amidža Hasan.
Hatidža.
Najbolja prijateljica i saborac u tom sablasno usamljenom vremenu.
Utjeha, uz popodnevnu kahvu,
dok se Ljutvo umoran i promrzo, ne vrati sa posla.
I tako iz dana u dan…
Ljutvo radi.
Fatima i Hatidža ispijaju kahve…
Jednog, pahuljama zavejanog popodneva.
Ispremrzo Ljutvo pređe preko praga,
strese snijeg sa teških čizama…
I dalje se osjećao miris kahve…
Čudne su te slutnje u nama…
Teška i u toj njihovoj priči.
Na sudu.
Neposredno poslije posljednje Fatimine i Hatidžine kahve…
U sudnici, gledajući sudiji u oči.
Ljutvo izusti svoj neoboriv dokaz:
Miris kahve…
Kroz neke druge dimnjake nastavljale su se tuđe uspomene.
Zima je i dalje bila hladna.
Ali ta kuća, na desnoj strani Mojstira više nije bila topla.
TRAGOM JEDNOG PISMA
Hartijom prošlosti…
Uvijek pletemo uspomene,
kao čarape od vune,
toplinom majčinog pogleda,
strogoćom očevog mekog srca,
lagano, ali temeljno.
A uvijek samo da svima bude toplo i udobno.
Naši očevi, posle Mi…
Istim tragom, sa istim željama,
ali svako u svom vremenu postojanja…
Život.
Nekad, sad, sjutra.
Putuje, kao i perom prenesena misao…
Pismom naše duše, arebicom.
Te davne godine,
pozne jeseni ili možda je bilo rano proljeće, ko zna…
A u pismu…život.
Hartrijom postojanja…
Zanimljivi su izvori kojima teku naše misli.
Neobični su tokovi naših napisanih riječi,
koje se tragom jednog pisma, uliju u naše srce.
Tragom tinte,
iz ruke u ruku,
iz godine u godinu,
kroz muzej uspomena.
Ispred mene stari rukopisi.
Na njihovim stranicama pismo!
A u pismu… meni dragi ljudi, koji više nisu sa nama.
Moj otac, njegove brige, u tom zamrznutom trenutku hartije.
Kao niske đerdana pokidala su se osjećanja u meni…
Hartijom prolaznosti…
Niko nema ljepša sela od nas.
Nigdje iskrenosti kao kod vrijednih, a umornih,
naših ljudi.
Brinuli smo nekad o našim komšijama,
bili oni tu, ili u nekom dalekom gradu.
Gradu, koji je odvajao oči od porodice,
ali srcem uvijek uz nas.
Grad u kojem su očeve ruke uspijevale da obezbijede hljeb za sve nas.
Brinulo se nekad o tuđim amanetima…
Tragom i ovog efendijinog pisma,
kao podsjetnik da je bilo, ima, i uvijek će da bude dobrih ljudi…
