Bošnjačke kulturne grupe „Tamburica (1930.)“ i „Kolo djevojaka (1940.)“
Piše: Almir Mehonić
U potrazi za boljim životom i slobodom, u razdoblju između 1892. i 1924. godine, čak do 12 miliona ljudi je ušlo u Sjedinjene Amerike Države. U istom periodu dolazi do velikog iseljavanja različitih etničkih grupa sa prostora Austro-Ugarske. Prema nekim informacijama, u tom velikom talasu migranata, koji su krenuli put SAD, našlo se i oko 1.500 Bošnjaka. Tako da početkom 20. stoljeća u području Velikih jezera nalazi se najznačajnija bošnjačka kolonija u Americi. Ona je bila uglavnom sačinjena od nekoliko stotina Hercegovaca u Čikagu, dok se u obližnjem Garyju, u Indiani, nalazilo i nešto malo Bošnjaka s prostora Krajine.
Relativno brojna zajednica od nekoliko stotina ljudi, mahom muškaraca, neženja, uz nešto malo oženjenih, odlučilo je pustiti korijenje u Čikagu u okolini. Većina njih je bila neobrazovana i siromašna, tako da su zaposlenje mogli naći samo kao obični fizički radnici. Ti prvi emigranti, skoro odreda, dolazili su kao samci. Imali su plan. Brza zarada i povratak u domovinu. Kakva se samo drama dešavala u njihovim dušama kada su shvatili da ne mogu zaraditi ni za povratak. Ne želeći se ženiti nemuslimankama, većina njih su ostajali samci. Tako su i umirali.
Upravo je u Čikagu 1906. godine osnovano prvo muslimansko uzajamno potpomagajuće društvo u Sjevernoj Americi pod imenom “Džemijetul Hajrije”. I dok je o ovom udruženju pisano skoro u svim publikacijama i tekstovima koji su tretirali temu bošnjačke emigracije, u sjeni su ostala druga udruženja i grupe koje su se javljale na prostoru Sjedinjenih Američkih Država.
Zapravo radi se o kulturnom angažiranju potomaka prve generacije Bošnjaka u Americi, i to kroz muzičku grupu Tamburica. Zapravo do pojave ove grupe dolazi 1930. godine, s rastom bošnjačke zajednice u Čikagu, a pod pokroviteljstvom nijemog profesora muzike Ploseina i Anke Dilić, supruge bošnjačkog emigranta i preduzimača Arifa Dilića. Ova grupa je imala kulturno-umjetničku ulogu prilikom organiziranja skupova i prigodnih događaja u bošnjačkoj zajednici u ovom dijelu svijeta. Kako možemo vidjeti i iz dostupnih i sačuvanih fotografija, djevojke su bile obučene u tradicionalnu bosansku narodnu nošnju, dok su muškarci nosili fesove.
Puno kasnije, njihovu tradiciju sviranja tamburice će nastaviti Mehmed „Mike“ Hairlich, sin bošnjačkog emigranta Maše Hairlića i Almase Čustović.
Nedugo nakon pojave bošnjačke muzičke grupe Tamburica, Ulfeta Sarić supruga Mustafe Sarića, organizirala je početkom 1940. bošnjačko umjetničko društvo Kolo djevojaka, koje se bavilo pjevanjem i igranjem, također na skupovima i događajima koje je organizirala tamošnja bošnjačka zajednica. U njemu su učestvovale mahom bošnjačke djevojke u dobi od 12 do 25 godina.
Do ovih podataka došao je jedan od najupornijih istraživača ranih dolazaka Bošnjaka na prostor Amerike Faruk Bogućanin. Bogućanin ističe da iako su napori te prve generacije bošnjačkih iseljenika za očuvanje bošnjačkog i islamskog identiteta bili jaki, nedostupnost i malobrojnost žena sličnog vjerskog i kulturnog porijekla su učinili da se u osnovi stoprocentno izgubi identitet potomaka prve generacije u Americi.
Bogućanin je kroz duži vremenski period pratio razvoj porodica koje su učestvovale u prvim organiziranjima Bošnjaka u Americi i zaključio da se , nažalost, radi o tužnoj priči o asimilaciji.
– To je nesretna sudbina koju vjerska manjina doživljava u dobro integriranom društvu a koja se ogleda kroz najdirektniju asimiliaciju i potpuno gubljenje jezičkog, kulturnog i vjerskog identiteta, zaključuje Bogućanin.
Antrfile 1.
Putevi bez povratka
Arif Dilića (1888-1961) bio je rodom iz Gračanice kod Gacka a Anka Kapić (1883-1956) iz Gorskog Kotara u Hrvatskoj. Arif je došao u Čikago 1906. godine i bio je jedan od uspješnijih Bošnjaka, budući da je bio predradnik u građevinskoj firmi Paschen Construction Company koja ja radila na izgradnji čikaške željeznice, a za nju su radile desetine Bošnjaka. Tokom druge i treće decenije 20. stoljeća, porodica Dilić je jedno vrijeme živjela u Montani, gdje je Arif, poput desetaka drugih Bošnjaka, radio u rudnicima bakra. Nakon finansijskog kraha 1929. porodica Dilić je u zamjenu za izgubljeni novac u banci dobila farmu u Woodstocku blizu granice s Viskonsinom, gdje su se često okupljali čikaški Bošnjaci za vjerske i državne praznike. Arif je zapamćen po tome što je donirao sredstva u obnovu džamije u svom rodnom selu kod Gacka 1926. i 1959. godine. Arif je usvojio Ankinu ćerku iz prvog braka Helen, a potom je s Ankom dobio sina Asima i ćerku Meliku. Helen se je 1932. udala u Bosni za Arifovog bratića Saita Dilića, pa je s njim došla u Čikago 1933. gdje im se rodio sin Numan “Norman” (1933-1990). Potom su se vratili u Bosnu 1934. nakon čega su dobili i ćerku Sylviu (1939-1984), a u Bosni su proveli i 2. svjetski rat. Nakon razvoda od Saita, Helen je opet došla s djecom u SAD 1946. Norman je bio oženjen s Jessie Clancy i poginuo je u automobilskoj nesreći na Floridi. Penny Sylvia je bila konobarica i bila je udata za Theodora Thedforda.
Arifov sin Asim se je najprije oženio američkom Hrvaticom Anom Jurić koja je umrla na porođaju kada mu je rodila kćerku Anne udatu za američkog Rusa Johna Grofika s kojim ima sinove Johna i Georgea. Živi u Huntingtonu, u državi Njujork. Nakon smrti supruge, Asim je 1939. Po želji svoga oca otišao u Bosnu da se oženi. No, Asim se ženi u Foči s učiteljicom porijeklom iz Poljske, Helenom Grzybek, koja je predavala u školi u Kalinoviku. Po dolasku u SAD, rodila mu je ćerku Adele i sina Michaela. Adele je bila udata za Jamesa Sullivana, a živi u okolini Čikaga. Michael je poznati forenzički ekspert za sigurnost u saobraćaju, oženjen je s Lisom i živi u Evanstonu kod Čikaga.
Melika, najmlađe Arifovo dijete, udala se je u Čikagu 1953. za Chrisa H. E.Rolfsena, norveškog imigranta koji je doselio u Ameriku. Nestala je 1958. u čikaškom naselju Lakeview od kada joj se gubi svaki trag.
Nadgrobno obilježje Asima Dilića u Skokieju kod Čikaga
Muzička grupa Tamburica iz 1930. g. koju su organizovali g-din Plosein i Anka Dilić. S lijeva na desno, gore: Hajro Begović, Asim Dilić, Mildred Berhamović, g-din Plosein, Amelia Hasanbegović, Lilian Berhamović, Omer Nurković; srednji red: Julia Hasanbegović, Eleanor Galijatović, g-đa Anka Dilić, Helen Dilić; dolje: Osman Karamehmedović, Millie Dilić, Ahmet Tanović.
Umjetnička grupa „Kolo djevojaka“ iz 1945. g. koju je organizirala Ulfeta Sarić. S lijeva na desno, gore: Zejna Ćesko, Nihla Krehić, Fatima Begović, Ulfeta Sarić, Lena Saome Begović, Lejla Kravić, Almasa Krehić; dolje: Sofija Viđen, Zerina Sarić, Safija Sarić, tri Amerikanke (prijateljice Sarića).
Izvor: BINKU.RS
