Gradski park
U hladu i travama odmara i promiče
majski dan. Nedaleko od mene ljudi
prolaze. Šuškaju riječima u hladu vrbove
grane. Žene suknjama zavode
proljetni dan koji miriše na behar
i na majku koja na pragu
čeka oca.
Danas, dok čitam u parku, ne znam
šta se izmijenilo u ovom gradu
u kojem vjetar zimi rastjeruje kosu.
U parku gdje djeca vriskom i
čežnjom kazuju o životu.
O onima koji su u ovom gradu,
nakon rata, ostali živi i zdravi.
Utopija
Dok su oni crtali mape,
križali puteve iz koliko ratova,
pili viski u snježnoj noći,
sjećali se nove budućnosti,
bunovni i slični onima čiji kraj
jednak je početku,
ljudi su ginuli.
Neko na frontu,
neko u podrumu,
čekajući da rat prođe.
Misli o gradu
Misli li o meni ikada onaj koji me
čita ili su mu brige, slične mojima,
pa misli o gradu nad kojim se noć spušta,
u kojem su ljubavi sve prolazne i vječne,
o skicama grada i njegovim zidovima,
koje je neko branio, a neko ginuo u podrumu.
O gradu u kojem nema tramvaja,
u kojem Litva ledi i ona me voli
jednu noć dok sat ne otkuca svoje i
pođemo već sutra iz grada u kojem
sve su sudbine proklete…
Izvor: Husić, Sead. Gradski park. Bijelo Polje: JU Ratkovićeve večeri poezije, 2023.
