Piše: Amer Bahtijar
Heraklit je rekao da čovjek ne može dva puta zakoračiti u istu rijeku – jer ni rijeka ni čovjek nisu isti. A šta ako postoji grad koji uporno zakoračuje u sebe i svaki put izroni dublji? Novi Pazar – grad koji je od historije uzeo strpljenje, od vjere tišinu, a od Evrope san.
Večeras, kad FK Novi Pazar izlazi na evropsku scenu, to nije samo sportski događaj. To je metafizički čin. Kao da Platonova ideja pravednog grada, one zamišljene utopije u kojoj su muzika, vrlina i harmonija jedno, postaje stvarna – ovdje, na raskrsnici između dvije zore.
Iako će na terenu trčati jedanaest momaka, pravi koraci odjekuju dublje. To su godine, decenije, generacije koje su čekale da ih neko prepozna ne po prezimenu, nego po snu.
Ovo je priča o jednom čovjeku.
Čovjeku koji nije vikao. Jer nije morao. Čovjeku koji je znao da je prava moć ona koja ne zahtijeva odobravanje. Rasim Ljajić – ljekar koji je znao da se i grad može liječiti. Da postoji temperatura naroda, i puls, i rana koja ne krvari nego šuti.
Njegova tišina nije bila praznina – bila je izbor. Nietzsche je tvrdio da “onaj koji ima zašto može podnijeti bilo koje kako”. Rasim je imao zašto: da Pazar ne ostane fusnota nego naslov. Da sandžačko dijete ne sanja pasoš, nego stadion, knjigu, koncert. Da bude evropski – ne po adresi, nego po dostojanstvu.
Volio je muziku. Ne onu za slavlje, već onu koja otvara prostor u čovjeku. Bach mu je bio saputnik – jer Bach zna ono što zna i Rasim: da se harmonija ne pravi silom, nego nijansom. Da je red u haosu dar rijetkih.
Dok su drugi gradili karijere, on je gradio kulturu. Dok su drugi gubili izbore, on je dobijao ljude. I dok je Evropa zatvarala granice, on ih je u Pazaru otvarao – kafanama, školama, terenima.
Večeras, kad se začuje zvižduk na stadionu, to neće biti samo početak utakmice. To će biti zvuk jedne ideje koja je šaptala, pa čekala, pa konačno – progovorila.
Novi Pazar više ne sanja Evropu. On je, tiho i uporno, postao Evropa.
I nije to napravila ni stranka, ni sezona, ni kampanja. Napravio je jedan čovjek.
Nevidljiv kad treba slaviti, prisutan kad treba graditi.
Filozofi kažu da je sudbina ono što ostaje kad nestane iluzija o kontroli.
A večeras – kad se stadionska svjetla spoje s dušama u tribinama, kad se među hukom začuje unutrašnji ton – čut će se istina: da je cijeli jedan grad uspio da bude ono što mnogi samo žele. Zahvaljujući čovjeku koji nije htio da ga zovu vođom, već da ga pamte kao nekog ko je slušao svoj grad.
Kao Bachov akord koji traje i kad ga više ne čuješ.
Jer to je Novi Pazar: simfonija u tišini. Dirigent bez štapića. Grad koji je shvatio da je najviša politika zapravo muzika.
A Rasim? On je bio nota koja povezuje sve ostale.
Izvor:Tačno.net
