Amila Buturović, profesorica York univerzitetu u Torontu, istražila je kolekciju zapisa, talismana, hamajlija iz predosmanskog i osmanskog perioda.
U saradnji s malobrojnim timom Zemaljskog muzeja u Sarajevu, profesorica York univerziteta iz Toronta u Kanadi, Sarajka Amila Buturović priprema jedinstvenu izložbu artefakata, pronađenih prije nekoliko godina na tavanu sarajevskog muzeja.
Riječ je o kolekciji zapisa, talismana, hamajlija iz predosmanskog i osmanskog perioda, kao i iz 19. stoljeća, koji su sačuvani u staroj sehari, a pisani na arapskom, staroturskom, latinskom jeziku, neki i na bosančici. Dio vrijedne zbirke, jedinstvene u svijetu, bit će predstavljen javnosti.
Historijske putanje
To je složen proces, zato što neki od materijala nisu u dobrom stanju i pitanje je na koji način to izložiti, kako to predstaviti da se ne naruši kvalitet. Želimo to pokazati ljudima, ne samo kao neki artefakt iz starih egzotičnih perioda i sredina, već i kao dio tradicije koja je još uvijek među nama, koja je još živa, važna ljudima i koja je još uvijek dosta osjetljiva, jer ljudi imaju vjerovanja po tom pitanju. To je nešto što je naše, što treba da bude predstavljeno kao naše kulturno nasljeđe, ali na način koji respektuje stavove koji još uvijek postoje. Bez obzira u kojem smo vijeku i naučno-tehnološkoj ili političkoj fazi razvoja, to je još uvijek važan dio svakodnevice – priča za „Avaz“ profesorica Amila Buturović o vrijednoj zbirci.
Nije krila oduševljenje nakon što je prije nekoliko godina dobila poziv kolega iz Zemaljskog muzeja, te pogledala dio fundusa. Drevna znanja i tajanstvena vjerovanja, koja već godinama istražuje, tako su dobila upečatljivu potvrdu.
– Većina ljudi u BIH ima zapis, ili ima kontakt s ljudima koji znaju da ih pišu, ili neko od njihovih to radi. Zapisi su vrlo obična stvar u našoj tradiciji. Toga imamo u najstarijim dokumentima iz osmanskog perioda, a onda u raznim putopisima stranaca koji su dolazili u Bosnu. Uvijek se spominje kako se ide hodžama i popovima. Zapisi su prisutni u svim religijama. I ne samo to, nego su se jedni oslanjali na druge. Imamo jako puno primjera gdje su ih hodže pisale pravoslavcima, franjevci muslimanima… imamo i jevrejskih zapisa, kojih u Zemaljskom muzeju nemamo, zbog drugačije historijske putanje tih artefakata – kaže Buturović.
Ne krije ni iznenađenje jer, kako kaže, zapisi su vrlo lična stvar, obredni predmeti koji se čuvaju kako bi po vjerovanju imali efekta. Kolekcijom u Zemaljskom muzeju niko se do sada nije ozbiljnije bavio.
– Bila sam oduševljena jer imamo kolekciju koja nije ostala u privatnom vlasništvu. Ljudi su donijeli svoje lične stvari, čak je i Hagada prodata muzeju, jer ljudima je trebao novac. Obično su to ljudi naslijedili ili pronašli, pa je moć zapisa prošla jer je ona vezana za osobu kojoj su pisani. Zapisi su se nalazili po bojištima, nekim javnim prostorima, sve je to svjedočanstvo o starim vremenima i vrlo intimnim aspektima života u BiH kojima nismo poklanjali puno naučne i istraživačke pažnje. Kad sam otvorila tu seharu i vidjela to bogatstvo bila sam oduševljena. To nije jako velika sehara, ali je puna. Od najmanjih zapisa, njih stotine koji nisu bili otvarani, do jako velikih, koji su neobični i rijetki primjeri, od svjetskog značaja. Od metala, drveta, papira, tekstila, raznih oblika, iz različitih perioda, jezičkih skupina i religija – objasnila je profesorica Buturović.
Istraživačka radoznalost navela je da svaki od njih otvori i pročita. U cijeloj zbirci nije pronašla nijedan koji je pisan iz zlih namjera, već su svi za zaštitu od nevolje ili sihira.
Poveznica s regionom
-To nije neobično. U cijelom islamskom svijetu, ali i svugdje drugo, zapisi se pišu, a unutar islamske tradicije, u samom Kur’anu imamo upozorenje da se treba kloniti crne magije. To je priznavanje da ona postoji, da se neko tim bavi, ali od nje se treba skloniti i zaštititi. Ovi naši zapisi upravo to odražavaju, da se ljudi štite od onih što rade sihire. Uglavnom su to zapisi za zaštitu od nečega – od kuge, bolesti, epidemija koje su često harale, ili su to zapisi za djecu, starije ili za životinje… neki su trgovački, otvara se dućan, pa da mi dođe što više mušterija, a neki za cijelu porodicu – dodaje Buturović.
Sadržaj male sehare odraz je i povezivanja bh. kulture s regionom, pa i širim prostorom, čak do Indije i Sjeverne Afrike.Životna priča profesorice Amile Buturović koja godinama živi u Kanadi dovoljno je zanimljiva i inspirativna i bez istraživanja kojima je posvećena, o dijelu tradicije ovih prostora o kojem se glasno ne govori, već šapuće, a koji je stoljećima prisutan u BiH, ali i regiji i svijetu.
Rođena je u Sarajevu, diplomirala orijentalistiku, a postdiplomski studij nastavila u Montrealu, gdje je i doktorirala na Institutu za islamistiku. Za sebe kaže da je jedna od pionirki danas brojne bh. dijaspore, jer je Sarajevo napustila 1986. godine.
“Meni je, naravno, bilo nemoguće otići i platiti to iz svog džepa. Montreal mi se jako dopao kao grad gdje se intelektualno mogu razvijati na drugačiji način. To je bila jedna nepoznanica koja je sama po sebi bila lijep izazov. Dobila sam stipendiju od Aga Khanove fondacije. Planirala sam završiti magisterij i vratiti se u Sarajevo, ali dosta sam brzo uradila magistarski rad, koji je vrlo dobro primljen od strane fakulteta i onda su mi ponudili još bolju stipendiju, da ostanem i radim doktorat. Kad je tako krenulo onda se više nije moglo zaustaviti”, kaže Buturović.
Njen naučni i istraživački rad vodio je na različite strane svijeta – od Turske do Indonezije. U godinama rata u BiH o povratku nije mogla ni razmišljati, a vlastito zdravlje je sačuvala i misli s vijesti o opsadi Sarajeva skretala – radom. Kroz rad je pronašla načine da se izbori s teškom sudbinom i bolnim gubicima u porodici, ubistvom sestre Aide, bibliotekarke u Vijećnici, 25. avgusta 1992., i godinu kasnije oca Fadila.
Danas je redovna profesorica na programu za religiju i kulturu pri Odsjeku za humanističke nauke na York univerzitetu u Torontu. Kultura zdravlja, posebno okultne prakse i ezoterična učenja, kao skup učenja i znanja koja se bave proučavanjem zakonitosti vidljivih i nevidljivih svjetova, u fokusu su njenog interesovanja u posljednjih nekoliko godina.
Priča nam da je, s početkom angažmana na fakultetu, u svoj predmet uvela dosta literature iz BiH, posebno poeziju Maka Dizdara. Njena knjiga „Kameni govornik“ nastala je po uzoru na Makovog „Kamenog spavača“, a tematika vezana za stećke odvela je u prostor smrti i jakih veza ljudi sa zemljom u kojoj žive. Godine 2016. objavila je knjigu, koja nije prevedena na bosanski jezik, o kulturi smrti u BiH u osmanskom periodu.
Kojekakva priviđenja
-Hodala sam po grobljima, posjetila sva groblja u BiH, a kroz pisane izvore saznala jako puno o kulturi smrti, našoj percepciji i narodnoj tradiciji. Tu su se susretali pisani teološki, šerijatski, književni, filozofski stavovi prema smrti, ali i narodna tradicija. Međutim, kako sam iščitavala razne spise i dokumente vezane za to šta je smrt, jako puno sam našla toga kako preduprijediti smrt, kako pokušati ne umrijeti, kako tražiti zdravlje i dugovječnost, koji su načini da smrt odgodimo što duže. Tu je dosta toga vezano za ezoteričnu i okultnu tradiciju – kaže Buturović.
Istraživanje je odškrinulo vrata ka misterioznom, nepoznatom svijetu različitih načina na koje su ljudi ovih prostora pokušavali pronaći zaštitu od nevidljivih sila, nesreće, bolesti i smrti, a ezoterične prakse bile su vrlo prisutne u svim sferama života, svim dijelovima BiH i Balkana i u svim staležima.
– Tu se susreće jako puno raznih učenja, od staroslavenskih, osmanskih, pravoslavnih, zapadnohrišćanskih, jevrejskih, i oni su se svi počeli utapati u jedan kulturološki skup gdje se ništa nije odbacivalo, već se prilagođavalo. To je vrlo bogat prostor za razumijevanje ne samo okultne prakse i ezoteričnih tehnika i sprava da se smrt, bolest, nesreća i zli duhovi zavaraju, nego se odjednom tu našao jedan cijeli panteon bića, entiteta, stilova, kojekakvih priviđenja, a onda i znanja koja su išla na isto – da se ljudima pomogne da se osjećaju sigurnije, da imaju neku zaštitu i da imaju kontrolu nad onim što ne mogu da kontrolišu – pojašnjava Buturović.
Zaštita se tražila kroz narodnu medicinu, koja je ljude povezivala sa zemljom u kojoj žive, ali i molitve, te zapise ili hamajlije za zaštitu od vidljivih i nevidljivih bića i pojava.
– Iznenađena sam koliko su se tu povezale razne vrste znanja. U tom periodu nismo razdvajali nauku i vjerovanje. Ljudi su se oslanjali jedni na druge, znanja se nisu odbacivala, već su se uvlačila u jedinstven sklop, a viđenje je bilo da je zdravlje nešto što je jedna od komponenti povezanosti svega u kosmosu, sila koje su blizu i daleko, godišnjih doba, planetarnih putanja… to ima veze sa starom medicinom iz Hipokratovog i Galenskog doba, koje su islamski teoretičari medicine jako dobro razradili i obogatili novim teorijama i saznanjima – dodaje Buturović.
Osim liječenja molitvom, vjerovalo se da na naše zdravlje i raspoloženje utječe i položaj zvijezda i planeta. Iz svog istraživanja izdvaja i vjerovanja da su neke bolesti, posebno duševne ili one vezane za probavu ili plodnost, kao i bolesti životinja, koje se nisu razdvajale od onih ljudskih, uzrokovane zlim dusima ili džinima.
Izvor: Avaz.ba
